Sjećate li se kako su nas, u vrijeme pandemije Covid-a 19, stalno opominjali da ne možemo nigdje bez maske?
Sada, u nešto drugačijem kontekstu, govorimo o psihološkim maskama koje svakodnevno, uglavnom nesvjesno, nosimo.
Da li psihološke maske nosimo da informišemo ili da dezinformišemo?
Noseći masku i pripadajući kostim, ljudi se predstavljaju na određeni način. Cilj je da kod drugih stvore određenu sliku o sebi.
Po definiciji, maska je predmet kojim se čovjek maskira, odnosno sakriva lice ili neki njegov dio.
Postoje razna vjerovanja vezano za maske, Japanci su npr. vjerovali da će upotrebom maski dati priliku božanstvima da progovore.
Tokom srednjevjekovnog perioda, zbog vjerske represije u Italiji, sloboda izražavanja je bila ograničena. Iza maske, sa drugačijim identitetom, svako je mogao, bez straha, da se slobodno izrazi.
Kada govorimo o psihološkim maskama, iskustvo igra glavnu ulogu u njenom nastajanju. Maska nastaje kao vještačka tvorevina, nešto što stvaramo mi sami kako bismo zamijenili djelove sebe koji nam se ne sviđaju.
One nemaju razvojni smjer, jer njima ne savladavamo neke nove vještine, već se pretvaramo da ih posjedujemo, a sve u cilju bijega od onoga što jesmo.
Odjeća takođe predstavlja neki vid kostima. Kada se išlo u rat, ratnici su oblačili posebne kostime i mazali boje na lice. Cilj takvog ponašanja je bio da obični ljudi postanu ratnici. Da bi ispunili svoj zadatak, da bi otišli u boj, oni su morali da postanu neko drugi, neko ko do tada nisu bili. Svako naše ponašanje je u nekom trenutku imalo smisla, ali zamislite da su sa tim odijelima i tim oklopima otišli na neku plažu gdje ljudi žive u miru? Isto je sa našim ponašanjem. Svako ponašanje je u nekom trenutku našeg života imalo smisla, ali to ne znači da te mehanizme treba da koristimo u svakoj situaciji. Maske nisu nužno loše, one imaju adaptivnu ulogu, samo je pitanje procjene do koje mjere je korisno imati masku, a kada je bolje pokazati svoje (pravo) lice.
Ljudi se ne mijenjaju, samo skidaju maske
Sve češće se može čuti mantra „Budi ono što jesi”, možda zato što smo postali ono što nismo.
U životu pod maskom, energija se troši na održavanje prividnog, lažnog ja. Moguće je da ste je nosili dugo vremena, duže nego što mislite. Što se duže nosi, to je tvrđa i otpornija na istinu.
Neki ljudi svoje maske tako dobro nose da su od svog života napravili maskenbal. To ne bi bio ničiji problem, do onog ko ih nosi, kad neki od njih ne bi imali uticaj na živote svih nas.
Kako su postali tako dobro maskirani? Zbog životnih izbora. Svi ih pravimo. Neki ljudi su hrabriji pa krenu dužim, krivudavijim i trnovitijim putem, dok neki drugi biraju liniju manjeg otpora, idu tamo gdje se mogu sakriti iza nekoga, iza nečije ili svoje maske.
Ali šta se dešava kada se pogledamo u ogledalo. Tada nijedna maska ne pomaže. Tada „padaju maske“.
Kažu da kada se skinu maske, veselje prestaje. Jeste tako, ali zato što noseći ih kreiramo iluziju da smo nešto što nismo.
Ali kada maske padnu, to je zapravo život. To je istina. Umije da bude teška, ali život nije uvijek lijep niti lak.
Prvi korak prema otklanjanju maske je prepoznati da je nosite.
Važno je razumjeti da skidanje maske nije znak slabosti, već hrabrosti.
Kada se oslobodite maske, otkrit ćete svoju pravu snagu.
Biti svoj je najljepši poklon koji možete sebi dati.
Završiću refrenom Vajtine pjesme
“Život je maskenbal svako se krije
ako u sebe siguran nije
Život je maskenbal ljudi su krivi
sa tuđom maskom lakše se živi”.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši