(ili: Kako nas algoritmi znaju bolje nego što znamo sebe)

Nešto ti se svidi, i samo nekoliko trenutaka kasnije – reklama. Uvijek “tačno ono što treba”. Nešto te uznemiri, pa ti se ponudi “rješenje”. Nešto ti se dopadne, i algoritam ti to servira kao da zna. A zna. I više nego što misliš.

Živimo u vremenu kada više nismo ciljana publika – već cilj sam po sebi.
Kada naša lična sloboda nije direktno napadnuta – nego neprimjetno prilagođavana interesu oglašivača.
Ne kroz naredbu, nego kroz sugestiju.
Ne kroz zabranu, već kroz pažljivo plasiranu poruku koja zna tačno gdje da nas dodirne.

Danas se prati gotovo sve – šta gledamo, šta kupujemo, na kojim sadržajima se zadržimo, kada najčešće skrolujemo, koje boje nas smiruju, a koje pokreću. Te informacije se čuvaju, obrađuju i koriste pomoću vještačke inteligencije koja uči kako da nas neprimjetno posmatra i pronađe način da se obrati baš nama – našem načinu mišljenja, osjećanja, reagovanja.

Nekada su poruke bile javne – jednake za sve. Danas su tihe, lične i nevidljive drugima. Neko će, u istom trenutku, dobiti poruku o ekonomskom napretku, drugi o zaštiti tradicije, treći o prijetnji koju navodno donosi neko “drugi”. Nema više jedne istine – postoji samo poruka skrojena da odgovara tvom profilu. Ili, preciznije: tvojoj emocionalnoj ranjivosti.

To nije samo marketing. To je inženjering mišljenja.
U političkoj areni, to znači da algoritmi ne traže birače – već ih stvore. Pronađu ono što nas plaši, pa tu ubace obećanje. Pronađu ono što nas ljuti, pa tamo usmjere bijes. Umjesto da nas informišu – oblikuju nas.

A mi često ne primijetimo ništa, osim da se odjednom “jasnije” osjećamo u vezi nečega. Kao da je poruka došla iznutra, a ne spolja. Tu je opasnost: što više podataka damo – više nas uče. A što nas bolje poznaju – lakše nas navode.

Vještačka inteligencija, uprošćeno rečeno, funkcioniše tako što analizira ogromne količine podataka i na osnovu njih uči obrasce – kako se ponašamo, šta biramo, na šta reagujemo. Na osnovu toga zatim generiše statistički najvjerovatnije poruke koje djeluju kao da su pisane baš za nas.

Kao i svaka tehnologija, i vještačka inteligencija u sebi ne nosi ni dobro ni loše – već samo mogućnost. A kako će ta mogućnost biti iskorišćena ne zavisi od nje, već od onoga ko je koristi. U pravim rukama, to je alat. U pogrešnim – oružje.

Zato danas nije dovoljno da znamo čitati – treba da znamo prepoznati kada neko pokušava da čita nas.

Nije dovoljno da mislimo – moramo znati i zašto tako mislimo.
Jer u vremenu algoritamske manipulacije, unutrašnja sloboda počinje kritičkom sviješću.

Nećemo uvijek moći da pobjegnemo algoritmu, ali možemo odbiti da mu predamo sve – bez pitanja, bez otpora, bez sumnje.
Jer čovjek koji zna da ga neko pokušava oblikovati – već je korak bliže tome da misli sam.

Ako želite da prokomentarišete tekst, podijelite svoje misli i/ili iskustvo ili započnemo novu temu – pišite na [email protected] Svaki e-mail će biti pročitan.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7