,,Judita, stojeći kraj Holofernove postelje, reče u srcu svom: ‘Gospode, Bože svake sile, svrni u ovome času pogled svoj na djelo ruku mojih da se prodiči Jeruzalem! Ovo je pravi čas da se pobrineš za svoju baštinu i ostvariš moju zamisao o propasti neprijatelja koji nas srušiti naumi’. Priđe stupu postelje, do Holofernove glave, i skide Holofernov mač. Zatim, primaknuvši se postelji, zgrabi kosu Holofernovu i kaza: ‘Gospode, Bože Izraelov, ojačaj me danas’! I iz sve snage udari dva put Holoferna po vratu i odrubi mu glavu. Njegov trup potom odstrani s ležaja i strže zastor sa stupova. Malo kasnije iziđe i glavu Holofernovu predade sluškinji“.

Ovo je djelić priče iz Starog zavjeta, Biblije, o Juditi, pobožnoj i bogobojažljivoj udovici koja se, prema predanju, kada je asirski kralj Nabukodonosor II poslao svog generala Holoferna da opustoši Judeju, pretvarala da je dezerterka i otišla je u njegov šator da ga zavede. Opila ga je do besvijesti, njegovim mačem mu odsjekla glavu i potom pobjegla.

Ovaj arhetip zavodnice opasnice može se naći u mnogim književnim djelima, pa i u Bibliji. Zapravo, i najviše u religijskim knjigama. Žene su prikazivane kao napasnice, od pamtivijeka. One se tobože koriste svojim izgledom i harizmom kako bi obmanule naivne muškarce, koji nekako uvijek upadaju u njihove klopke uprkos upozorenjima da se čuvaju mračnih aveti. Ovakvi prikazi žena postoje u književnosti od antike, pa sve do danas – u književnosti Bliskog istoka, Grčke, Italije… U većini mitoloških priča – recimo u mitovima o sirenama.

Mit o “fatalnoj ženi“ postao je popularan u 19. vijeku, iako se ne zna tačno odakle se proširio, ni kada, ali je zanimljivo da se pojavljuje baš tokom prvih pokreta ženske emancipacije, što vjerojatno nije slučajno, piše Ketrin Viale, profesorka i istraživačica na Katoličkom univerzitetu u Lilu, gdje proučava Stari zavjet i biblijski hebrejski. “Fatalna žena“ u književnosti predstavlja zavodljivu, intrigantnu, često misterioznu ženu koja svojim šarmom, inteligencijom i emocionalnom snagom privlači i manipuliše muškarcem, koji često postaje njena žrtva i na kraju neizostavno strada. Ona postoji od davnina, ogleda se, recimo, u mesopotamskoj boginji Ištar, za koju se smatralo da zavodi muškarce i bogove i odvodi ih u propast. Ako ste čitali Homera, sjetićete se Helene zbog koje je i došlo do Trojanskog rata. Ili Medeje, iz istoimene Euripidove tragedije – strastvene, moćne čarobnice koja se sveti mužu Jasonu. Ili Lejdi Magbet iz Šekspirove drame, oličenje ambiciozne, ali i hladne i proračunate supruge koja podstiče Magbeta na ubistvo i izdaju. Ili Matilde de la Mole iz Stendalovog Crvenog i crnog, privlačne aristokratkinje koja zavodi Julijena Sorela, rušeći njegove ambicije i vodeći ga ka sudbonosnom kraju. Ili Kirke, po kojoj je nastao svjetski bestseler popularan na bukstagramu, zavodi muškarca i pretvara ih u životinje. Ili Lilit, prve Adamova žena, prije Eve, koja je, pošto se sa njim nije slagala, pobjegla i naravno neslavno završila. Ili Kleopatre. Ili Dalile. Ili Salome. Ili Lejdi Rokujo iz Priče o Gendžiju (Genji Monogatari) japanske autorke Murasaki Šikibu, inače jedno od najvažnijih djela japanske književnosti koje se smatra prvim pravim romanom u svijetu – plemkinje koja je obožavala princa Gendžija, ali zbog ljubomore i bola zbog neuzvraćene ljubavi, postaje fatalna sila. Njena emocija dostiže nadnaravni nivo, čime ona postaje zlokobna sila koja nanosi štetu Gendžijevom ljubavnom životu. Ili Lare Antipove. Odiseja je, nakon brodoloma, more izbacilo na ostrvo gdje je živjela Kalipso, nimfa koja mu je bila ljubavnica sedam godina, i koja ga nije puštala da ode, sve dok bogovi nijesu odlučili suprotno.

Teško da bi žene, u književnosti koju pišu i tumače muškarci, i mogle same da odluče o nečemu, a da se u pozadini ne krije neka viša sila. Zapravo je činjenica da su većinu književnih djela u kojima žive “fatalne žene“ – napisali muškarci. Bibliju su pisali muškarci, i ne samo to, nego su je vijekovima samo oni i izučavali.

A šta leži u temelju mita o “fatalnoj ženi“? Viale lijepo objašnjava – uvjerenje da žena može biti opasna za muškarca, iako je fascinantna. ,,Zapravo, upravo je taj amalgam zavodljivosti i opasnosti – ono što je privlačno“, piše ona.

Međutim, mit o “fatalnoj“ ženi često odražava dublje kulturne i društvene predrasude o ženama, a “fatalna žena“ može biti viđena kao način na koji muškarci kontrolišu narativ o ženama. Ovaj mit stvara sliku žene koja je istovremeno zavodljiva i opasna, što može opravdati strahove i predrasude prema ženskoj seksualnosti i autonomiji. Na taj način, žene se često prikazuju kao prijetnja muškoj dominaciji, što može dovesti do potrebe za njihovim potčinjenjem.

U ovom narativu, žene su često svedene na svoje seksualne osobine i sposobnost da manipulišu muškarcima. Ovo unižava složenost njihovih ličnosti, emocija i iskustava, čini ih objektima žudnje ili straha, a ne punopravnim subjektima. Takva objektifikacija može dovesti do stvaranja lažne percepcije o ženama kao o nepouzdanim ili opasnim bićima. “Fatalna žena“ često predstavlja strah od ženskog osnaživanja i nezavisnosti. U muškim narativima, ona simboliše i sposobnost žene da preuzme kontrolu i izazove tradicionalne rodne uloge.

U mnogim pričama o “fatalnim ženama“, njihova interakcija s muškim likovima često se prikazuje kao strastvena, ali i destruktivna. To nerijetko i romantizuje toksične odnose, stvarajući uvjerenje da je ljubav ili strast koja dolazi s opasnošću i manipulacijom vrijedna potrage, što može imati stvarne posljedice u životima ljudi.

Feminističke kritičarke često ukazuju na štetnost ovog mita, ističući da on doprinosi održavanju zastarjelih rodnih stereotipa i normi. Umesto da se žene prikazuju kao složene i raznolike individue, one su svedene na mitove.

Ali, ako zagrebemo dublje, recimo samo po Bibliji, piše Viale, shvatićemo da većina onih žena koje prati glas “fatalne žene“ – zapravo to nijesu. Ili nijesu potpuno, ili su to postale usljed tumačenja koja su obilježena mizoginijom, ali i strahom od žena.

Kada muškarac zavodi i vara, onda je on šarmer i mudar. Kada to žena čini, onda je ona “fatalna“ varalica. Ali ne treba zaboraviti da zavođenje i prevara, sami po sebi, nijesu ni dobri ni loši. Ili, bolje rečeno, dobri su ako služe dobroj svrsi, a loši – ako je suprotno. Zato treba čitati ono što je na marginama.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7