Sve je počelo pozivom muža i supruge, visoko obrazovanih ljudi, ona je defektolog koji vode tešku bitku za svog dječaka iz spektra autizma. Imaju dva sina, stariji je u redovnom sistemu. Ranije su imali problema sa školom, žalili su se inspekcijama i ombudsmanu. Zvali su me uznemireni jer su dobili poziv socijalne radnice za posjetu, a nisu znali razlog. Rekao sam im da ne brinu, ali pošto su članovi moga udruženja, zamolili su me da budem svjedok. Prihvatio sam.

Sjutradan, u 8:20 ujutru. Kafa, terasa, dim cigare dok djeca spavaju. Ulaze dvije socijalne radnice, vrlo mlade. Jedna dobacuje: „Ja vas odnekud poznajem, ali za vas je dobro što vi mene ne znate.“

Odgovaram: „Ne, za vas je dobro što vi mene ne znate, ali imaćete priliku.“

Pitam za razlog posjete. Jesu li došle da ponude asistenta, dnevni centar, pomoć u kući? Ne. Došle su po prijavi iz škole zbog „zanemarivanja djeteta“. Rekao sam im: postale ste „mitska bića“. Pojavljujete se isključivo kada nas neko prijavi.

Čim su prešle prag, postale su svjesne – ovo je lažna prijava. Pitam ih direktno: šta bi bilo da je prijava tačna? Gdje biste smjestile dijete? U koju ustanovu? Kod kog hranitelja? Muk. „Hipotetička pitanja“, kažu.

A nije hipotetički kada samohrana majka nakon nesreće odgaja dijete uz pomoć bake, onkološkog pacijenta? Gdje ste tada? Gdje ste kada majka ostane sama sa djetetom sa autizmom, nezaposlena podstanarka, a suprug joj je preminuo poslije teške bolesti? Zašto tada ne reagujete? Odgovor je uvijek isti: „Mi samo postupamo po prijavi.“

Roditelji iznose dokumentaciju. Nema tačke u Evropi gdje nisu bili, nema nalaza koji nemaju – sve o svom trošku. Nizali su slike, snimke, radne listove koje su sami radili sa djetetom kod kuće, jer su oni iz škole bili mahom prazni. Toliko o „zanemarenom“ djetetu koje živi u uslovima o kojima većina može samo da sanja.

Jasno im je sve. Pitam šta će preduzeti da utvrde stanje u školi – tamo gdje je dijete zaista ugroženo. „To je nadležnost Ministarstva prosvjete“, kažu.

Odgovaram: „Ne, vi ste dužni da sačinite kompletan izvještaj. Ako je neko zloupotrijebio sistem da bi maltretirao roditelje, vi ste po službenoj dužnosti obavezne da podnesete prijavu protiv njega.“

Postalo je jasno: socijalni radnici nam ne služe da olakšaju situaciju, već kao batina kojom nam prijete oni koji bi trebalo samo da rade svoj posao. Zakon o dječijoj i socijalnoj zaštiti, po kojem je dnevnica za privremenog hranitelja 17 eura – e, tu dnevnicu ćete već u septembru imati prilike i da zaradite.

A svima vama kojima smeta glasan smijeh, plač ili pjesmica naše djece, pa nas prijavljujete policiji i socijalnim službama: svaki vaš slučaj biće procesuiran zbog lažnog prijavljivanja. Predstavnicima ustanova koji u ovome učestvuju, pored suda, tražićemo i psihijatrijsko vještačenje. Da vidimo jesu li uopšte sposobni da rade sa djecom.

Jer, mi djecu treba da učimo ljubavi i razumijevanju, a ne bliskosti sa foteljom i funkcijom.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7