Jedna od najgenijalnijih scena u romanu “Autostoperski vodič kroz galaksiju” ne počinje u svemiru, već na engleskom selu.

Artur Dent se jednog četvrtka ujutro budi i saznaje da će mu kuća biti srušena zbog izgradnje obilaznice. Zbunjen i bijesan, liježe ispred buldožera u znak protesta, dok mu službenik lokalne uprave smireno objašnjava da su planovi mjesecima bili javno dostupni. Kako Artur kasnije otkriva, planovi jesu tehnički bili izloženi, zaključani u ormaru u napuštenom toaletu sa natpisima:

„Čuvaj se leoparda“ i „Planovi su posljednjih devet mjeseci bili dostupni u kancelariji za urbanizam.“

Nekoliko sati kasnije, ista stvar se ponavlja, samo na kosmičkom nivou. Zemlju uništavaju Vogoni kako bi napravili mjesto za hiperprostornu obilaznicu. I ovog puta planovi su, navodno, sve vrijeme bili dostupni. Procedura je ispoštovana. Dokumentacija postoji. Obavještenja su tehnički poslata. I upravo je u tome Adamsova genijalnost – uništenje Zemlje nije predstavljeno kao čin zla. Predstavljeno je kao administracija.

Vogoni nijesu ideološki fanatici, niti klasični negativci iz naučne fantastike. Oni su birokrate. Funkcioneri. Ljudi sistema. Njihovo nasilje nije emotivno, već proceduralno. A ta razlika je važna.

Slično kao u Kafkinom Procesu, Adams prikazuje sisteme čija unutrašnja logika ostaje nedostupna običnim ljudima. Artur Dent nije poražen zato što ga neko mrzi. Poražen je zato što se sudario sa strukturom kojoj ljudsko razumijevanje više nije potrebno da bi funkcionisala. Upravo zato ova satira i danas djeluje toliko savremeno.

Adams je razumio nešto što je u kasnom modernom društvu postajalo sve vidljivije: institucije često nastavljaju da funkcionišu dugo nakon što obični ljudi prestanu da razumiju gdje se odluke zapravo donose – apsurd Adamsovog univerzuma ne proizilazi iz haosa, već iz organizovane ravnodušnosti.Na mnogo načina, Vogoni podsjećaju na ono o čemu je pisala Hana Arent –  sposobnost birokratskih sistema da kroz proceduru normalizuju moralnu distancu. Niko se ne osjeća lično odgovornim. Obilaznica jednostavno mora da bude izgrađena.

„Morate graditi obilaznice!“

Ta rečenica je smiješna upravo zato što zvuči potpuno prazno. Ne postoji ideološko opravdanje. Nema velike moralne vizije iza odluke. Infrastruktura postaje sama sebi svrha.

Ono što Adamsa čini posebnim, jeste činjenica da ovu filozofsku ideju pakuje u humor.Humor razoruža čitaoca taman dovoljno dugo da nelagoda ispod površine postane vidljiva. Jer „Autostoperski vodič kroz galaksiju“, zapravo, nije roman o svemirskim putovanjima. To je roman o modernoj otuđenosti.

Artur Dent nije herojski protagonista naučne fantastike. On je običan čovjek koji očajnički pokušava da sačuva osjećaj normalnosti, dok sama stvarnost postaje nerazumljiva. Čak i nakon uništenja Zemlje, njegove brige ostaju apsurdno ljudske: čaj, peškiri, rutina, sitne neprijatnosti.

„Mora da je četvrtak“, kaže Artur u jednom trenutku. „Nikad nijesam uspijevao da se naviknem na četvrtke.“

Ta rečenica, možda bolje od bilo kakvog filozofskog objašnjenja, opisuje atmosferu cijelog romana. Adams razumije da ljudi rijetko doživljavaju sistemski kolaps kao veliki istorijski događaj. Mnogo češće, on dolazi kroz konfuziju, administrativni apsurd i osjećaj da se pravila svijeta mijenjaju negdje mimo nas.

Možda upravo zato ovaj roman danas djeluje toliko relevantno. U vremenu algoritama, automatizovanog upravljanja i sistema zasnovanih na vještačkoj inteligenciji. Savremena društva sve više funkcionišu kroz mehanizme koji su tehnički razumljivi, ali iskustveno neprozirni običnim ljudima; od algoritamskog kreditnog ocjenjivanja i prediktivnih policijskih alata, do automatizovanih sistema koji odlučuju o zapošljavanju, osiguranju, socijalnim pravima i vidljivosti informacija na internetu.

Poput Artura Denta koji nemoćno posmatra buldožer ispred svoje kuće, pojedinci se danas sve češće suočavaju sa odlukama čija logika postoji negdje drugo, unutar institucija, modela i sistema kojima nemaju stvarni pristup.

Mnogo prije nego što su počele rasprave o upravljanju vještačkom inteligencijom, Adams je intuitivno razumio psihološki efekat života unutar struktura koje se neprestano šire, dok istovremeno postaju sve manje ljudski razumljive. To postaje još jasnije u najpoznatijoj šali cijelog serijala: “42”. Naime, superkompjuter “Duboka Misao” milionima godina računa odgovor na konačno pitanje života, univerzuma i svega. Kada odgovor konačno stigne, on je duboko razočaravajući: “42”.

Naravno, poenta šale nije u samom broju. Ona je u tome što niko, zapravo, ne zna koje je pitanje bilo postavljeno.To se često tumači kao apsurdistički humor, ali filozofska ideja ispod toga mnogo je ozbiljnija. Adams ismijava ljudsku opsesiju konačnim odgovorima, dok istovremeno zanemarujemo mnogo teži zadatak – razumijevanje samog pitanja. A taj uvid djeluje posebno relevantno u vremenu opsjednutom optimizacijom, metrikama i podacima.

Savremena društva sve više funkcionišu kao da se svaki ljudski problem može riješiti uz dovoljno analitike, prognoza, indikatora i prediktivnih modela.

Ali, informacije same po sebi ne proizvode smisao.

Civilizacija može imati nezapamćenu računarsku moć, a ipak ostati duboko dezorijentisana.Tu se Adams neočekivano približava Albertu Kamiju. Poput Kamija, i on istražuje ljudsku potragu za smislom u univerzumu koji ga prirodno ne nudi. Ali, za razliku od mnogih egzistencijalista, Adams odbija očaj. Umjesto toga, nudi humor kao mehanizam preživljavanja.

„BEZ PANIKE“, ispisano velikim prijateljskim slovima na koricama Vodiča, funkcioniše kao mnogo više od šale. To je gotovo filozofija za snalaženje u sistemima koji su preveliki, prekompleksni i preapsurdni da bi ikada mogli biti potpuno kontrolisani.

U tom smislu, Adams podsjeća i na Maksa Vebera i njegovu ideju birokratskog „gvozdenog kaveza“, sistema koji je prvobitno stvoren radi efikasnosti, ali postepeno prerasta u strukturu koja oblikuje i ograničava samo ljudsko iskustvo.

Trajna briljantnost „Autostoperskog vodiča kroz galaksiju“ leži i u tome što Adams modernost nikada ne prikazuje kao zlo – samo kao nešto ogromno.

A negdje ispod svih procedura, strateških okvira, algoritama i obilaznica, ljudi i dalje pokušavaju da shvate – koje je pitanje uopšte trebalo da postave.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7