Milena Vučić sa pjesmom Škorpija osvojila jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee 49 glasova publike i to je nuuuuuuuuuuuulaaaaaaaaa bodova, objavili su zadovoljno i srećno voditelji po završetku glasanja publike za izbor pobjednika festivala Montesong 2024 na kojem se nedavno odlučivalo ko će predstavljati Crnu Goru na Evroviziji sljedeće godine. Iako ni ova pjesma niti pjevačica nijesu nešto što leži mom muzičkom ukusu, bilo mi je žao Milene Vučić. Za razliku od drugih, koji su samo u čudu stajali, pokušala je da odglumi svejednoću, ali joj se na licu momentalno očitala zgroženost – da li činjenicom da nije osvojila bog zna koliko glasova ili voditeljima koji su tako praznoglavo saopštavali da su neki od kandidata završili takmičenje bez ijednog jedinog boda – to ne znam. Znam jedino da mi osjećaj krindža tokom čitavog trajanja Montesonga nije jenjavao, a u ovom trenutku bio je na vrhuncu. Znam i zašto – festival je poslužio kao ogledalo malograđanštine, površnog pristupa umjetnosti, kao i nesposobnosti da se komercijalni spektakl priredi sa ukusom i dostojanstvom.

Iako je trebalo da simbolizuje slavlje muzičkog stvaralaštva i kreativnosti u Crnoj Gori, Montesong 2024 više je parodija nego zabavna manifestacija.

Voditelji, popularni glumac Marko Todorović i pjevačica Vladana Vučinić, čiji je zadatak trebalo da bude da vode publiku kroz ovo muzičko putovanje, s razlogom su postali predmet podsmijeha na društvenim mrežama. Njihovi pokušaji humora i opuštenosti bili su toliko otužni i patetični (da ne kažem očajni), neprofesionalni, a bogami često i uvrjedljivi. Todorović je izrekao i nekoliko mizoginih fora za koje sam mislila da su prestale da budu zanimljive i smiješne 2010. godine. Sve vrijeme, dok su čitali usiljene replike, pitala sam se ko je pisao scenario i ko mu je dozvolio da, vjerovatno za solidan honorar, počini ovakav “umjetnički“ zločin. Onda sam saznala o kome se radi. Scenario je pisala Vesna Dedić, spisateljica i voditeljka poznata po emisiji Balkanskom ulicom i po nekoliko čiklit (žanr u književnosti poznat kao “literatura za žene“) romana. Da se razumijemo, ja volim čiklit romane i nemam ništa protiv njih, ali čiklit romani Vesne Dedić jednostavno nijesu čiklit romani koje bi vrijedilo čitati. To ne kažem zato što smatram da književnost treba da bude privilegija elita ili da treba čitati samo ozbiljna, klasična djela. Naprotiv. Samo mislim da romani Vesne Dedić nijesu ni zabavni, niti kvalitetni.

Nijesu samo voditelji zakazali, mada je smiješno koliko su se trudili da istaknu da je atmosfera, toboš, usijana, iako je usijana bila samo neprijatnost koja se mogla rezati nožem. Možda je najneprijatnije bilo Sergeju Ćetkoviću, koji nas je već predstavljao na Evroviziji. I stručni žiri je zakazao. Kolektivno su izgledali kao da su prisiljeni da budu tu i sve vrijeme sam čekala da neko od njih ustane i kaže – ljudi odustajem, ne mogu ja ovo. Nažalost, niko to nije uradio.

Filozof Ludvig Vitgenštajn govorio je o jeziku kao ogledalu naše stvarnosti – i jezik kojim su se služili voditelj i voditeljka svjedoči o tome. U društvu koje zanemaruje ulaganje u obrazovanje i umjetničku pismenost nije čudno da se smijeh proizvodi na račun onih koji su već marginalizovani ili na osnovu stereotipa koji bi odavno trebalo da budu prevaziđeni. Ako su voditelji refleksija društvenog stanja, onda su obesmislili svaki pokušaj autentičnosti.

Festival je, nažalost, bio obojen i malograđanskim primjedbama koje nijesu dolazile samo iz usta voditelja. Ali, kada voditelj tokom prenošenja poentira banalnim komentarima o izgledu izvođača ili o nekim drugim trivijalnostima, publika se s pravom pita – da li organizatori smatraju građanke i građane nedovoljno obrazovanima i inteligentnima da će to što im je servirano bez razmišljanja prihvatiti kao normu? Tek mali broj glasova publike koji je pristigao, oko tri hiljade, trebalo bi da im bude neki odgovor.

Montesong 2024 mogao je biti prostor za dijalog između tradicije i inovacije, nešto u čemu Japanci i Japanke (recimo J) briljiraju, kao i za promovisanje ne samo muzičkog talenta, već i onoga što Crna Gora može da ponudi u kulturnom smislu. Ipak, nije. Umjesto toga, dobili smo još jednu tužnu epizodu u kojoj je, pompezno najavljivana, grandioznost forme, koja neodoljivo liči na spoljašnost kuće u kojoj je živjela vještica iz bajke o Ivici i Marici, ugušila sadržaj.

I taman kad sam pomislila da stvari ne mogu biti gore, jedna od takmičarki, Kejt, koja se predstavila sa pjesmom Obala raja, oglasila se na društvenim mrežama i izrazila nezadovoljstvo što neće predstavljati Crnu Goru na Evroviziji. Ona je, naime, podijelila objave bliskih ljudi u kojima su je oni hvalili do iznemoglosti i isticali kako eto, njen talenat, mala, zaostala Crna Gora ne kapira. Treba li objašnjavati zbog čega se ovakav postupak, prepun sujete i egocentričnosti, nekako savršeno uklapa u Montesong 2024?

Oboje mogu da posluže kao primjer – kako ne treba.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7