U suton kada sunce počne padati, sve postaje nježnije. Boje se razliju, obrisi se utišaju i more primi svjetlost kao da je oduvijek čekalo baš taj trenutak. Nebo se tada približi moru, toliko da se učini kako između njih nema razlike. Plavetnilo se umnoži, produbi, i nastane jedna jedina boja koja ne pripada ni jednom ni drugom, nego nekoj tišini između.

Ipak u toj sličnosti ima razlika. Nebo i more dijele istu nijansu, ali ne i istu sudbinu. Jedno ostaje visoko i nedodirljivo, drugo duboko i zatvoreno u sebe. Kao da se gledaju kroz tu liniju horizonta, bliski i daleki u isto vrijeme, povezani nečim što se ne može preći.

I tada, dok svjetlost polako slabi, učini se kao da među njima ipak postoji razgovor. Ne riječima, nego bojama koje se mijenjaju, tišinom koja traje duže nego inače. Kao da nebo nešto spušta prema dolje, a more to prima i čuva, bez buke, bez odgovora koji bi se mogao čuti.

Sunce tu ne pripada ni jednom ni drugom, a opet ih spaja. Ono ih obasja istom toplinom, istom prolaznom ljepotom, kao da na kratko briše ono što ih razdvaja. Kao da im daje priliku da budu bliži nego što inače mogu.

I baš u tom trenutku, dok se svjetlost gubi, ostaje osjećaj da je nešto važno prošlo između njih. Nešto što nije izgovoreno, ali jeste postojalo. Kao trag koji ne ostaje u riječima, nego u boji, u pogledu, u onoj tišini koja se pamti.

Možda je to ono što ostaje neispričano. Ne zato što ne postoji, nego zato što pripada samo tim trenucima kad se nebo i more skoro dotaknu, a sunce ih na kratko učini istima.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7