Da odmah pređem na stvar. Mizerne opcije – mizeran izbor. Kolko god novih političkih partija da se pojavi, djeluje da iznova biramo između jednih te istih, te samim tim na kraju rezultati budu gotovo identični.

U političkom smislu, važim za kritičara kojem naizgled niko nije dobar i ne valja ništa, pa povremeno dobijem pitanja kako bih to ja drugačije uradio ili šta je to što treba da se promijeni. Čak i kad ta pitanja proističu iz dobronamjernosti sagovornika, ne mogu zanemariti grešku koju sa sobom nose. Odgovornost promjena se sa izabranog koji obećava promjene seli na birača koji promjene traži. Odgovornost se sa izabranog koji prima platu i uživa privilegije upravo da bi riješio probleme i mijenjao stvari, tim pitanjem tovari na leđa onog koji je izabranom dao mandat da bude alat do željene promjene. Tim pitanjem se stvara dojam pretendovanja birača na poziciju kritikovanog predstavnika građana i njime se pokušava urušiti pravo građanina da zahtijeva vjerno predstavljanje od strane poslanika, ministara i funkcionera na koje je prenio svoj suverenitet.

Iskustvo pokazuje da je Crna Gora obećana zemlja za svakog novog političkog činioca. Inicijalna podrška i ostvarenje parlamentarnog statusa gotovo je zagarantovano nakon prvog izlaska na izbore. Pogledajmo Pokret za Promjene, Pozitivnu Crnu Goru, Građanski Pokret URA, a pogotovo Pokret Evropa Sad. Nezadovoljstvo političkom ponudom, osjećaj neadekvatne predstavljenosti od strane političara i ona nepokolebljiva nada glasača da će izroniti bolja opcija odigrali su utakmicu za svakog od ovih političkih činioca, iako su uglavnom nudili generičke programe u odnosu na koje je i chatGPT autentičan.

Kad dođe sljedeći izborni ciklus, dolazi neuspjeh a odlazi nada, i svaka od tih političkih struktura se utopi u postojeće stanje. Od “vaskolike” ponude, na stolu ostaje strah, ucjena i insistiranje da nisu “oni drugi”. Tako su formirana dva bloka između kojih možete danas birati. Vaš izbor je sledeći: “mi nismo DPS” i “zar želiš da se vrate kriminalci i ubice na vlast” pod jedan i “mi nismo izdajnici” i “ne damo Crnoj Gori da nestane” pod dva. Nema sumnje da je strah snažan motivator, ali sve ima svoje granice. Kada život teče dalje, strah koji se nudi postaje izmišljeni bauk koji dolazi po djecu koja neće da spavaju, te nas sve manje i manje dotiče ta priča.

Mnogo snažniji motivator je nada. Nada u nešto bolje, u nešto novo. Upravo ta nada je na prethodnim izborima i kumovala uspjehu Pokreta Evropa Sad – veća plata, kraće radno vrijeme, bolji ekonomski uslovi. U tom političkom momentu nije moglo da omane. Ali taj momenat ne traje dovijeka, i treba znati šta dalje ponuditi. Evociranje stare slave nije ponuda, to što su nam “podarili plate” nije ponuda, to što “nisu DPS” nije ponuda. To je lijeni pristup koji sve manje i manje prolazi. To je osionost u ophođenju prema biračkom tijelu, to je tretiranje građana kao dužnika partija, to je neodgovornost prema datoj poziciji, to je pravljenje žrtvom i zahtijevanje divljenja za sve “muke” koje trpe.

Dobra stvar je što to više ne prolazi. Promjene vlasti, diversifikacija moći i upliv sve više subjekata u različite pore javne uprave obesmislile su i onu drugu taktiku “jedan zaposleni četiri glasa”, “jedna plaža deset glasova”, “jedan manji tender pedeset glasova” i druge varijacije na temu, koje su služile za prikrivanje nedostatka vizije i nedostatka bilo kakve političke ideje. Kako je prokomentarisao jedan akter na Fejsbuku, umjesto prvobitnog “jedan zaposleni četiri glasa”, Demokrate su došle do “četiri zaposlena jedan glas”. Jedini koji koliko-toliko plivaju u tome su DPS i ZBCG i to zahvaljujući određenoj ideologiji koja, iako primitivna i ponekad komična, i dalje funkcioniše kao motivator.

Kako onda bolje glasati? Može li se bolje glasati? Za početak, mizerne opcije moraju nestati. Mora se ponuditi nešto više od politike straha, od odnosa ka drugom, od “mi nismo oni”. U idealnom svijetu, nudila bi se reforma izbornog sistema, osnaživanje mjesnih zajednica i drugih kapilarnih struktura direktne demokratije. U nekom manje idealnom ali prihvatljivom svijetu, prezentovao bi se plan reforme javne uprave, razložno bi se objasnilo kako će se u nekom srednjem vremenskom okviru (5 do 10 godina) smanjiti broj zaposlenih za 30-40% procenata. Pošto ne živimo ni u prihvatljivom, a ne tek u idealnom, već u politički vrlo bijednom svijetu, zato i imamo ovakve predstavnike političke klase.

Vjerovatno nećemo dobiti ni jedno ni drugo, osim možda u formi obećanja koja smo dobijali i ranije. Zato, krenimo od nekog minimuma. Za mene, vječitog kritičara kojem ništa i niko ne valja, minimum je bez-papirna digitalna administracija, institucije koje ne zahtijevaju sječu omanje šume u zamjenu za neku običnu dozvolu. Za mene je minimum ukidanje redova pred svim mogućim šalterima, spuštanje biznis barijera, mogućnost provođenja radnog dana u radu a ne u čekanju i šetanju od jednog preko trećeg do sedmog šaltera. Svi kojima takođe “ne valja niko i ništa” kad god traže reforme, sigurno imaju drugačije prioritete, i te se reforme moraju zahtijevati.

Ako ne zahtijevamo ništa, ako iznova pristajemo na “naše” jer nisu “tuđi”, sasvim je izvjesno da ništa nećemo ni dobiti. Naš glas ne pripada političkim strujama, a pogotovo ne onima koje nas ucjenjuju. Naš glas pripada nama. Moramo izvući čitav politički pod ispod političke klase i jasno staviti do znanja – morate ponuditi da biste dobili. Mi, građani – mi smo ti koji dajemo, vi ste ti koji morate isporučiti. Političkom opstanku se mogu nadati samo oni koji to shvataju.

Možda u ovom trenutku ne možemo bolje glasati, ali moramo bolje zahtijevati.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7