„Nama požar nije pred kućom – nama kuća gori.“

Ova rečenica odzvanja kao upozorenje i opomena, ali ujedno i kao presuda našem društvu. Dok plamen prijeti da proguta sve što imamo, mi se bavimo slikama, obećanjima i populističkim frazama.

Protiv autizma se ne borimo praznim riječima, nego dnevnim centrima, resursnim centrima, inkluzivnim obrazovanjem, dostupnim zdravstvom. Borimo se tako što njegujemo i nagrađujemo ljude koji su nam važni kao kap vode žednom. Borimo se sistemom.

Protiv požara se ne borimo marketingom i kamerama, nego novom tehnikom, vatrogasnim kamionima, helikopterima, avionima, brodovima, zakonima. Borimo se tako što one koji gase vatru poštujemo i čuvamo. Borimo se sistemom.

Protiv fašizma se ne borimo deklaracijama i komemoracijama, nego obrazovanjem i znanjem. Borimo se tako što poštujemo one koji stoje na braniku ljudskih vrijednosti. Borimo se sistemom.

A šta mi imamo? Populističke parole, kriminalne strukture, nacionalističke i fašističke poruke. Nemamo sistem. Imamo samo ad hoc reakcije, trenutna ujedinjenja kada nas tragedija prisili da budemo ljudi. I čim se dim raziđe, oni koji bi trebalo da grade sistem ponovo nas dijele po krvavim šavovima prošlosti – na crne, crvene, bijele, zelene – samo da ne bismo pitali: kakvo nam je obrazovanje? Kakvo nam je zdravstvo? Da li smo sigurni na ulici? Da li su nam djeca bezbjedna?

A dok mi ćutimo, oni dobijaju uvećane plate, dnevnice, putovanja, avione, jahte i sve privilegije koje funkcije nose – bez i trunke odgovornosti.

Zato nam gori.
A pravo pitanje je: hoćemo li ikada ugasiti te požare?

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7