Skoro sam, u jednom zanimljivom članku na portal ShoutOutUK, pročitala da je početkom marta ove godine gotovo deset hiljada pisaca, među njima Kazuo Išiguro, Malori Blekman, Lusi Foli, Ali Smit i Žanet Vinterson, objavilo praznu knjigu, po imenu “Don’t Steal This Book”. Ideja je bila jednostavna i dovoljno dobra da gotovo ne zahtijeva objašnjenje: nije okej da kompanije koje razvijaju vještačku inteligenciju mogu uzimati knjige bez dozvole njihovih autora, koristiti ih da nauče mašine da pišu, a onda zahvaljujući tim istim mašinama biti konkurencija piscima od kojih su učile.

Ubrzo nakon toga izdavačka kuća Hachette povukla je horor roman “Shy Girl” Mije Balard i otkazala njegovo američko izdanje nakon višenedjeljnih optužbi da je u pisanju korišćena vještačka inteligencija. Čitaoci su na Goodreads-u i Redditu secirali rečenice, tražili obrasce koji im “zvuče kao ChatGPT“, dok je sama autorka tvrdila da ona sama nije koristila AI, već da ga je navodno upotrijebila osoba koju je angažovala da radi na ranijoj verziji rukopisa.

U razmaku od deset dana tako smo dobili dvije knjige koje odlično objašnjavaju trenutak u kojem se književnost trenutno nalazi. Jedna nema tekst, ali ima gotovo deset hiljada autora, dok druga ima, ali niko više nije sasvim siguran ko je autor.

Do sada smo o vještačkoj inteligenciji u književnosti uglavnom govorili kao o pitanju kvaliteta: može li mašina napisati dobar roman, može li napraviti uvjerljiv lik, može li proizvesti metaforu koja će nas iznenaditi, može li imitirati stil Dostojevskog ili Virdžinije Vulf. U tim raspravama kao da se prećutno podrazumijeva da ćemo, kada jednom utvrdimo može li AI dobro da piše, dobiti odgovor na pitanje treba li da piše.

Ali možda smo postavili pogrešno pitanje, jer književnost nikada nije bila samo pitanje toga koliko je dobra rečenica pred nama. Važno je i ko je izgovara.

Kada otvorimo roman, činimo nešto veoma neobično jer pristajemo da nekoliko sati ili nekoliko dana živimo unutar tuđe svijesti. Ne poznajemo osobu koja ga je napisala, možda ne znamo ništa o njenom životu i možda je umrla dva vijeka prije našeg rođenja, ali ipak pretpostavljamo da je iza tih riječi postojala neka svijest koja je nešto željela da nam kaže. To je jedna od najstarijih neizgovorenih pogodbi između pisca i čitaoca.

Književnost od nas nikada nije tražila da vjerujemo u činjenice, nego u namjeru, a vještačka inteligencija prvi put ozbiljno komplikuje tu pretpostavku. Zašto? Pa, može da napiše rečenicu koja nas pogađa, a da sama nije bila dirnuta dok ju je pisala. Može možda i dobro napisati lik koji pati, a da nikada nije osjetila patnju, ili vrlo uvjerljiv opis smrti, a da za nju smrt nema nikakvo značenje.

Nije to, samo po sebi, diskvalifikacija umjetnosti, jer i pisac može savršeno opisati iskustvo koje nikada nije imao, ali postoji razlika, jer pisac nešto zamišlja iz položaja bića koje zna da može izgubiti, da može biti povrijeđeno i da će jednom umrijeti, dok mašina samo simulira rezultat tog iskustva. I zato mislim da će najveća promjena koju AI eventualno donese književnosti biti to da ćemo samo prestati da vjerujemo knjizi na isti način.

Slučaj “Shy Girl” je baš zato zanimljiv, jer čitaoci nijesu samo procjenjivali da li im se roman dopada, nego su maltene postali forenzičari autorstva, secirajući rečenice i pasuse. Da li čovjek koristi ovu riječ? Da li ljudi prave ovakve konstrukcije?

Književna kritika odjednom liči na kriminalističku istragu.

Opasno je što se u tome svemu rađa jedna prilično neprijatna mogućnost da ćemo, u pokušaju da zaštitimo ljudsko autorstvo, početi da sumnjamo upravo u ljude. Moraćemo da proizvodimo dokaz da smo nešto zaista mi napisali.

Možda će jednog dana mašina moći da napiše roman koji ćemo voljeti više od nekog koji je napisao čovjek, ali onda ćemo morati da odlučimo da li je to sve što smo ikada tražili od književnosti. Ako jeste, onda problem i nije veliki, neka pobijedi bolja rečenica. Ali ja sumnjam da jeste, jer ljudi ne čitaju samo zarad sadržaja. Da je tako, mogli bismo većinu velikih romana svesti na nekoliko stranica i uštedjeti sebi mnogo vremena. Čitamo ih upravo zbog osjećaja da gledamo kako neki drugi um pokušava da shvati svijet, a vrijednost te knjige leži, između ostalog, i u činjenici da je neko u nju uložio ograničen dio sopstvenog života.

Možda će se zato u AI svijetu promijeniti i ono što smatramo vrijednim u književnosti i možda će na knjigama stajati nekakva specijalna oznaka da ih je napisao čovjek.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7