Neke stvari čovjek na Balkanu mora da sazna sam, jer ga niko neće naučiti šta zapravo znači efektivna kamatna stopa, šta znači otići u dozvoljeni minus, zbog čega nije isto platiti nešto kreditnom karticom i svojim novcem, šta je inflacija osim riječi koju čujemo u vijestima kada cijene ponovo porastu i, možda najvažnije, kako da razlikuje dobru finansijsku odluku od odluke koja mu samo omogućava da preživi ovaj mjesec na račun nekoliko narednih.

Možemo završiti srednju školu, pa čak i fakultet, a da nam niko nikada ne objasni kako izgleda ugovor o kreditu koji ćemo, vrlo vjerovatno, otplaćivati narednih trideset godina.

Cijela stvar se dodatno komplikuje jer imamo prilično neobičan odnos prema novcu, istovremeno smo njime opsjednuti, ali nam je i neprijatno da o njemu govorimo.

Djeca zato finansijsko obrazovanje uglavnom dobijaju slučajno, preko roditelja, a kvalitet tog obrazovanja zavisi od toga kakav je odnos prema novcu imala upravo ta porodica. Ako si odrastao u kući u kojoj se štedjelo, ulagalo i planiralo, vjerovatno ćeš nešto od toga pokupiti, a ako si odrastao tamo gdje se svakog dvadesetog u mjesecu čekala naredna plata, naučićeš jednu sasvim drugu ekonomsku nauku: kako se rasteže sto eura da traje deset dana.

I to jeste znanje. Samo nije isto što i finansijska pismenost.

Naša generacija je, recimo, odrasla uz čuvenu roditeljsku filozofiju da je nekretnina najsigurnija stvar na svijetu. Stan se kupuje čim možeš, ako možeš kupi još jedan, zemlja se ne prodaje, kredit je nužno zlo, a novac koji imaš najbolje je držati tamo gdje možeš da ga vidiš. Nije teško razumjeti odakle takav odnos dolazi. Na ovim prostorima ljudi su u jednom životnom vijeku gledali kako nestaju države, valute, banke, fabrike, penzije, radna mjesta i ušteđevine. Finansijsko ponašanje nije nastalo u vakuumu. Ono je često rezultat istorijskog iskustva u kojem je povjerenje u institucije bilo mnogo rizičnije od držanja njive koju možeš makar pokazati prstom.

Tu mi je, gle slučajnosti, naravno zanimljivo poređenje sa Japanom, zemljom u kojoj je odnos prema novcu takođe snažno oblikovan kolektivnim iskustvom nesigurnosti, ali na gotovo suprotan način. Japanska kultura domaćinstva decenijama je počivala na štednji, planiranju i ideji da je rezervni novac neka vrsta lične odbrane od nepredvidivosti. Čak i danas, kada se japanske vlasti trude da podstaknu građane da više ulažu i troše, stara navika čuvanja novca ostaje duboko ukorijenjena. Postoji čak i čitava kultura kućnog vođenja budžeta, poznata kroz kakeibo, jednostavan sistem zapisivanja prihoda, troškova i ciljeva štednje, koji nije nastao iz ideje kako da se brzo obogatimo, nego iz mnogo skromnije i možda zdravije pretpostavke da prvo moraš da znaš gdje ti novac odlazi.

Ta razlika mi se čini važnom. Kod nas se finansijska mudrost često svodi na sposobnost da se “snađeš“, da produžiš rok, pozajmiš od rođaka, odložiš račun ili uzmeš kredit kojim ćeš zatvoriti prethodni. U japanskom modelu, makar u njegovoj tradicionalnoj verziji, vrijednost je bila upravo u suprotnom, unaprijed predvidjeti, izračunati i nikako ne pokazivati bogatstvo više nego što je potrebno. Naravno, ni jedno društvo nije finansijska utopija, niti su Japanci imuni na dugove, prevare ili loše odluke, ali kulturna razlika je zanimljiva jer pokazuje koliko naš odnos prema novcu zapravo nije prirodan, niti univerzalan, nego ga učimo.

Problem je što su se finansijski proizvodi u međuvremenu drastično promijenili, a naše znanje o njima uglavnom nije. Danas možeš sa nekoliko klikova uzeti kredit, kupiti nešto na rate, otvoriti nalog za trgovanje, uložiti u kriptovalutu za koju si prvi put čuo prije pet minuta ili dobiti finansijski savjet od dvadesetogodišnjaka sa TikToka koji snima video ispred iznajmljenog lamborginija i objašnjava da smo svi siromašni zato što “ne razumijemo mindset bogatih“.

I tu postaje jasno zašto finansijska nepismenost ipak nije dosadna obrazovna tema, nego zaista, iz ove perspektive, ozbiljan društveni problem. To je nesposobnost da prepoznamo koliko naših finansijskih odluka uopšte nijesu finansijske, nego društvene.

Recimo, na Balkanu se i dalje često pravi svadba koju mladenci suštinski ne mogu priuštiti. jer, eto,  “jednom se ženi“, uređuje stan kreditom da bi izgledao pristojno za Instagram i, trenutno najpopularnije, organizuje dječji rođendan koji više liči na malu svadbu, nego na slavlje trogodišnjaka.

Sve to radimo u društvima u kojima se veliki broj ljudi istovremeno žali da jedva sastavlja kraj s krajem.

Ta kontradikcija nije dokaz da su ljudi glupi ili neodgovorni. Mnogo češće pokazuje koliko su potrošnja, status i pripadanje međusobno povezani. Ako si odrastao u društvu u kojem se uspjeh vidi, prije nego što se osjeti, onda su automobil, stan i neko fino ljetovanje dokaz da ti ipak ide dobro u životu.

U tom smislu, možda bi nam od japanskog kakeiba značila ideja da je novac nešto o čemu se razmišlja prije nego što se potroši, a ne tek kada ga nestane. U takvom svijetu bilo bi korisno da nas neko prije osamnaeste godine nauči makar nekoliko dosadnih stvari.

Na primjer, da “mogu da platim ratu“ i “mogu da priuštim“ nijesu sinonimi i da finansijska sigurnost nije isto što i bogatstvo.

Ako javno obrazovanje treba makar donekle da izjednači početne pozicije, onda je teško objasniti zašto smatramo da je važno da osamnaestogodišnjak zna godinu kada je umro neki vojskovođa, ali nije naročito važno da razumije dokument koji će potpisati kada prvi put uzme stambeni kredit.

Naravno da škola ne može riješiti nejednakost, niske plate ili stambenu krizu. Nikakva lekcija o budžetiranju neće čovjeku kojem plata ne pokriva osnovne troškove magično stvoriti višak novca. I tu treba biti oprezan, jer priča o finansijskoj pismenosti vrlo lako sklizne u onu iritantnu neoliberalnu bajku u kojoj bi siromašni ljudi imali stanove samo kada bi prestali da kupuju kafu.

Nije, naravno, problem u kafi, nego što je sistem nepravedan, a čovjek još može biti loše pripremljen da se kroz taj sistem uopšte nekako i kreće.

Gotovo svaka važna odluka odraslog čovjeka ima neku finansijsku posljedicu: gdje ćemo živjeti, da li ćemo imati djecu, možemo li napustiti loš posao, možemo li se razvesti, možemo li se liječiti, koliko dugo možemo biti nezaposleni, hoćemo li jednog dana moći da prestanemo da radimo.

Čudno je onda da djecu godinama pripremamo za odrasli život, a stvar koja će i najviše određivati kvalitet tog života tek pomenemo kada dobiju prvu platu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7