Na ovim prostorima, istina se više šapatom prenosi nego što se javno izgovara. A pravda, kada konačno pokuca na vrata, često pronađe narod već iseljen, umoran ili skrhan. I dok su generacije odrastale pod teretom nepravednih sistema, lažnih obećanja i stalnih „istorijskih kompromisa“, naučili smo najvažniju stvar – da se ne klanjamo zlu, čak i kad nemamo snage da ga srušimo.
Jer nismo mi generacija koja ne zna šta je bol. Mi smo potomci onih koji su zakopavali sinove bez krivice, koji su ćutali dok su ih izbacivali s posla jer su se zvali pogrešno, koji su krili jezik pred kamerama, ali ga učili djeci potajno kod kuće. Mi nosimo ožiljke nacija koje su morale biti tihe da bi preživjele – ali danas, kad imamo pravo da govorimo, mi biramo da ne budemo ni osvetoljubivi ni slijepi. Biramo da budemo pravedni.
Ne želimo da budemo kao oni koji su nas gazili. I upravo tu se lomi dilema jednog naroda: kako ostati čovjek kada si decenijama bio broj, kada si bio statistika, kada su tvoje snove crtali drugi, a tvoju sudbinu pečatirali kabineti izvan tvog grada?
Zato ova generacija – moja generacija – ne traži milostinju. Tražimo dostojanstvo. Tražimo mogućnost da biramo bez ucjene, da govorimo bez straha, da se borimo bez da nam neko kači etiketu izdajnika, ekstremiste ili „preambicioznog klinca“. Jer, da budem potpuno jasan: mi nismo ekstremni zato što želimo pravdu. Nismo opasni zato što tražimo istinu. Nismo naivni zato što vjerujemo da ova zemlja može biti poštena.
Teži je put onoga ko ne pristaje na kompromise s kriminalom. Bolniji je put onoga koji ne potpisuje sporazume sa mračnim silama, iako mu nude moć. Samotniji je put onih koji ne igraju igre službi, sistema i partija. Ali je to jedini put vrijedan življenja.
I to želim da znaju svi – od građana na selu do političara u prvim redovima: nije politika to što vi mislite. Nije vlast cilj. Vlast je alat. A nama je cilj sloboda. Nama je cilj obrazovanje koje ne zavisi od prezimena. Nama je cilj zdravstvo u kojem pacijent nije žrtva. Nama je cilj zemlja u kojoj nijedna majka ne šalje sina preko mora jer ovdje nema nade.
Zato, i kad nas udare, mi ostajemo ljudi. I kad nas prodaju, mi nećemo prodati dušu. I kad pokušaju da nas umire, mi ćemo govoriti. Ne zbog osvete – već zbog budućnosti. Jer istina bez budućnosti je samo rana, ali istina s nadom – to je iscjeljenje.
Ova kolumna nije za partije. Nije ni za analitičare. Ovo pišem za one koji su izgubili vjeru, da im kažem – ne odustajte. Jer i kad vas je stid što ste pošteni u sistemu lopova, budite ponosni. Vi ste nada. I ako nas je malo, to ne znači da smo slabi. Ponekad samo šaka pravih ljudi može promijeniti smjer vjetra.
Nek nas ne zaborave oni koji su nas htjeli zbrisati. Ali neka nas zapamte i oni koji će doći – kao primjer da se može biti čist i u mutnim vremenima.
I zapamtite: nismo pali. Samo smo se sagnuli da podignemo istinu.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši