Decembar uvijek stiže s istom pričom: lampice, ukrasi, sjaj, društvene mreže pucaju od savršenih jelki. Praznici, kažu, pripadaju porodici, toplini doma, malim zadovoljstvima. Ali, iza svega toga stoje nevidljivi radnici, ili, tačnije, čitava vojska, mahom žena, čiji je rad nevidljiv, potcijenjen i doživljen kao prirodna stvar.

Najjasnije se vidi u decembru, kada su obično žene te koje špartaju po tržnim centrima, pospremaju, planiraju jela, koordinišu porodičnim posjetama, čuvaju djecu, vode računa o tome da sve funkcioniše, a da, nekako, ništa od toga nikad nije izgovoreno, nikad priznato, a kamoli vrjednovano. One su projekt-menadžerke praznične idile, ali bez zvanja, bez plate, bez mogućnosti da kažu: “ove godine je i moj red da se odmorim”.

Sociološkinja Čizuko Ueno, jedan od najvažnijih savremenih feminističkih glasova u Japanu, godinama piše o tome kako je japansko društvo izgradilo čitav sistem na pretpostavci da žene “prirodno” održavaju društveni poredak: predano i neprimjetno. Ueno tvrdi da je nevidljivi rad zapravo infrastruktura na kojoj počiva svaka zajednica, samo što ta infrastruktura nikada ne dobija ni budžet, niti zahvalnicu.

U Crnoj Gori, gdje je ženska emocionalna i logistička izdržljivost gotovo pa folklorni motiv, taj rad je još nevidljiviji. Tradicija ga upisuje kao vrlinu: “žena je stub kuće”, “bez nje se ništa ne može”. Ali stubovi, kao i temelji, trpe dok ne popucaju.

Osim onih u kućama, postoje i one na ulici: radnice u trgovinama, konobarice, čistačice, žene za kasama koje se smiješe dok ostatak grada odbrojava do ponoći. One rade najteže smjene u periodu koji bi, makar simbolički, trebalo da pripada odmoru. Praznici za njih ne dolaze nikada, samo promjena pozadine: umjesto jutarnje gužve, novogodišnja. Umjesto muzike u lokalu, vatromet koji gledaju kroz izlog dok slažu robu.

Američka sociološkinja Arli Hohšild govorila je o “drugoj smjeni”, o tome kako žene nakon posla ulaze u još jedan radni dan, onaj kućni, neplaćen i nevidljiv. Ali decembar im traži još nešto, sasvim posebno: obavezu da stvore atmosferu.

To je rad koji nema ime, ali svi ga očekuju.

Zato je decembar za mnoge žene mjesec u kome se, uz sve ostalo, postaje i kreatorkom raspoloženja. Onom koja “osluškuje” (mrzim tu riječ, ali ovdje je pravi izbor), popravlja, izmišlja, stvara.

Možda zato praznici za mnoge žene nijesu vrijeme radosti, već vrijeme prekomjernog rada pod maskom euforije. Vrijeme kada se od njih očekuje da budu domaćice, psihološkinje, organizatorke, ekonomistkinje, volonterke. I sve to dok njihove potrebe ostaju između frižidera i spiska za kupovinu.

Da bi praznik bio stvarno praznik, neko drugi ove godine treba da postavi sto, zamijesi testo, obriše prašinu, ponese emocionalni teret. Ne zato što je red, nego zato što žene decenijama, ali zaista decenijama, nose praznike za sve, osim za sebe.

Možda su upravo to prve promjene koje nam trebaju u novoj godini: da nevidljiv rad učinimo vidljivim, da ga podijelimo, da ga cijenimo, da ga imenjujemo. Da prestanemo da ga romantizujemo kao “žensku snagu”, a počnemo da ga prepoznajemo kao društvenu odgovornost.

Jer ako su praznici vrijeme zahvalnosti, onda bi prva zahvalnica konačno trebalo da ode njima, nevidljivim radnicama praznika, koje već predugo obavljaju posao čitave zajednice, a zauzvrat dobijaju samo rečenicu: “Ma ti to najbolje znaš”.

Ne moraju.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7