Možda zvuči paternalistički, možda predstavlja elitizam, ali kad god se suočavamo sa pojavama koje nam serviraju predstavnici naše političke klase, djeluje kao da je neophodno da ih edukujemo, da ih podučavamo, da ih podsjetimo na neke lekcije koje su zaboravili, nikad naučili ili prosto namjerno sklonili u stranu. Na neki način je to i prikladno s obzirom na to da baš oni svakodnevno nastupaju kao naši roditelji ili vaspitači, pa nas uče kako treba da mislimo, šta treba da podržavamo, čemu treba da se radujemo, a šta smijemo da kritikujemo.

Lekcija koju nikako ne žele da nauče je ona o odgovornosti. Ne pamtim da je ijedan političar iskreno i smisleno priznao ličnu odgovornost za neki događaj, a da ne pominjemo da nikad nije bilo ni naznake priznanja kolektivne odgovornosti nekog političkog tijela (ministrastva, vlade, partije). Dosadašnje davanje ostavki pod pritiskom javnosti je uvijek bilo lažno, jer je nakon ostavke slijedila prekomanda na bolju poziciju, što je ukazivalo da je momenat “odgovornosti” PR potez, a ne lično pokajanje, lično svijest da je nešto moralo bolje.

Prethodna sedmica protekla je u znaku pozivanja na odgovornost i oglušivanja o istu. Stravično ubistvo u Bijelom Polju i nemogućnost pronalaska počinioca ogolili su policijsku neefikasnost, da bi ta poenta bila višestruko pojačana kriminalnom egzekucijom u sred dana na prometnoj saobraćajnici u Podgorici. Tražene su ostavke, tražena je odgovornost, traženo je, pa bilo šta, bilo kakva naznaka priznanja greške.

Ministar Šaranović, sasvim očekivano, nije priznao odgovornost već je, u klasičnom maniru predstavnika političke klase prvo sebe pohvalio, a onda sve druge optužio. Priznao je “odgovornost za ozdravljenje policije” i onda osuo po svima – krivo je sudstvo jer je neefikasno, kriv je DPS jer je direktno doprinio stvaranju i jačanju kriminalnih klanova, kriva je URA jer je u prethodnom mandatu policija uništena. Sada imamo “rekordne” rezultate, samo to niko ne prati, niko ne podržava.

Najgore od svega je to što Šaranović u svom nastupu ništa nije slagao. Istina je – sudstvo je trulo i razoreno, tri mandata Vesne Medenice ispravljaće se decenijama, kao što će nam biti potrebne decenije da svi slučajevi dođu na red pošto su isti bili skrivani u fiokama raznih Katnića i Čađenovića. Isto tako, istina je da je DPS radio ruku pod ruku sa kriminalnim klanovima i omogućio im rast bogatstva i uticaja, što nam jasno pokazuju Skaj prepiske. Istina je i da je URA imala sijaset grešaka u prethodnom mandatu, da ministar unutrašnjih poslova Adžić nije dao ostavku nakon groznog masakra na Cetinju, da se vlada nije ni zaljuljala kada je njihov kadar Milošević optužen za šverc cigareta, niti se isto pominjalo tokom svih problema sa šefom policije Brđaninom. I opet, uprkos svemu tome, Šaranović je morao da preuzme odgovornost sada, da da ostavku, danas.

Šta je odgovornost? Riječ nam sama govori – odgovornost dolazi od riječi odgovarati, odgovornost je odgovoriti na nešto. Ako se dogodio neki čin, postoji osoba koja mora da “odgovori” na njega, postoji osoba koja je za njega “odgovorna”. Za odgovornost je nužna svijest osobe, svijest da je ona ta koja treba da “odgovori”. Nažalost, naša politička klasa je zadojena neodgovornošću, zadojena time da ima pravo na sve privilegije koje donose pozicije u vlasti, pozicije u institucijama, a da je njihova jedina odgovornost da održavaju press konferencije, da se fotografišu, da presjecaju vrpce i da objavljuju svima neprijatne propagandne postere i kratke video snimke (popularne “reelove”)  na društvenim mrežama.

Neće baš biti da je to sva odgovornost političke klase. Možda Šaranovićevi prethodnici nisu dali ostavke kad je trebalo. Možda su klimali glavom kada je desetine i desetine mafijaških egzekucija Duško Marković odbacio izjavom “poštene ljude niko ne ubija”, možda su šefovi policije koje su oni imenovali priznali krivicu ili su trenutno u sudskom postupku zbog učešća u švercu, ali to ne govori ništa o trenutnom ministru. Neko mora početi, neko mora priznati, neko mora prihvatiti da je on taj koji treba da odgovara.

Ako Danilo Šaranović ne želi da bude taj, ako ne želi da prihvati da pozicija ministra unutrašnjih poslova zahtijeva odgovornost, to predstavlja njegovo pravo. Njegovo pravo da bude isti kao Adžić, Konjević, Brajović i mnogi drugi “istaknuti” predstavnici političke klase unazad. Postoje objektivne okolnosti na koje nije mogao uticati, postoje razlozi zbog čega je teško biti ministar, ali kako da vam kažem – ako ste odabrali poziciju, prihvatili ste sve što ide sa tim. Lako je kupovati skupocjene automobile marke “Volvo” i oslikavati bijela vozila. Teško je uhvatiti se u koštac sa kriminalom. Društvo mora zahtijevati odgovornost i ta odgovornost mora od nekoga početi. Onaj ko to prvi uradi imaće osjećaj da je glup jer je uradio ono što njegovi prethodnici nijesu smjeli, ali zapravo će biti hrabar, biće primjer za buduća djelovanja, za budući razvoj svijesti. Sad samo da vidimo ko će imati hrabrosti za to, jer ova garnitura definitivno nema.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7