“Nisu svi koji lutaju izgubljeni”

post-img Foto: Pinterest
autor-img Piše AŽ - Blog: Makaroni sa sirom 27.10.2024. 10:34

Moja priča počinje u Sarajevu, odakle sam kao djevojčica, sa majkom došla u Crnu Goru. Izbijanjem rata, sve ono što je za mene predstavljalo dom, u trenutku je nestalo.

Odrastajući u vrtlogu promjena, učila sam da se adaptiram na život u kome nema stabilnosti. Između mnogobrojnih selidbi, godinama sam tragala za nečim, što se na kraju, nije moglo spakovati u kofer. U svom tom haosu, stvarima koje smo nosili sa sobom, ono što sam zaista tražila nije bilo mjesto, nego osjećaj. Osjećaj pripadnosti.

Kada bi me neko pitao odakle sam, tražila sam u sjećanju ne neko specifično mjesto, ne geografski pojam, nego osjećaj koji sam imala kada je moja porodica bila na okupu.

Svi putevi vode u Rim

Prije tačno deset godina, negdje u ovo doba godine, počela sam živjeti u Rimu. U Rimu nisam bila izbjeglica iz Sarajeva, čak nisam imala ni bosanski, a ni crnogorski akcenat. Jednostavno sam bila Ana iz Jugoslavije, poput mnogih drugih Ana. Kakva srećna okolnost.

Otkrivajući italijansku kulturu i njihov karakterističan mentalitet, počela sam da razaznajem i sopstveni identitet. Kada bih probala neko italijansko jelo, tipično za tu regiju, pravila bih u glavi paralelu sa našom kuhinjom. Odjednom su sva ta jela, bilo da dolaze iz Sarajeva, ili iz nekog kraja u Crnoj Gori, postajala naša zajednička.

Oslobađanje

Moje oslobođenje od Ane koju sam do tada znala, sasvim neočekivano, desilo se u Rimu. Po prvi put sam se osjećala slobodno i to sam u potpunosti iskoristila. Upoznavala sam nove ljude i ponovo otkrivala sebe, bez osjećaja manje vrijednosti, bez predrasuda i osuđivanja.

Prepoznala sam u sebi bogatu kulturu naših prostora, od Vardara do Triglava, i to me ispunjavalo ponosom i samopuzdanjem. Italijanskim prijateljima sam govorila o bosanskom meraku i ispijanju kafe. Jer u Bosni kafa stvara neraskidivu vezu između ljudi koji je piju. O specifičnoj melanholiji tog podneblja, izraženoj kroz bosanski sevdah. Muzici koja svojim dubokim sentimentom i emotivnim tonovima, oslikava dušu tog naroda. O crnogorskom gostoprimstvu i časti, o Durmitoru “uspavanom divu na kojem spavaju bogovi”. Tradicionalnim planinskim kućama, sa kamenim zidovima i drvenim krovovima, koje kao da pričaju o ljudima koji su u njima nekada živjeli, prkoseći strogim uslovima života. One su same postajale ogledalo gorštačkih osobina, odražavajući snagu i otpornost ljudi tog kraja. O tom čarobnom mjestu na kojem se duša odmara i obnavlja. I o najtoplijim rukama moje majke, Crnogorke, čije su ruke oblikovale sve moje uspomene i vrijednosti.

Povratak sebi

Ono što je najvažnije, daleko od kuće sam otkrila da mišljenja drugih ljudi o meni, ne definišu moju vrijednost. Ne moram biti Ana iz Sarajeva ili se prilagođavati stereotipima izbjeglice. Ja sam ja, individualnost koja se neprestano oblikuje. Imam moć da u svojoj životnoj priči, izmaštam novu verziju sebe, kad god to poželim.

Gdje god se nalazila, ja sam kod kuće.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7

Rasprava (1)
B
Bojan
27.10.2024.

Bravo Ana, ima nas Jos iz Sarajeva koji su dosli u CG, neko na početku, neko sredinom rata, neko nakon potpisa Dejtona i masovnog iseljavanja Srba iz Sarajeva. Lijep tekst, apstraktan, nego imamo mi i danas dosta problema u CG, kao prvo nemamo papire, gradjani smo drugog reda. Ne možemo da radimo u državnim institucijama, ne mlozemo da plaćamo racune. Da, i ja volim kamenu kucu gdje mi se majka rodila, ima limeni krov, tu je pored Durmitora...

Odgovori

Komentariši

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodno je ispuniti sva polja označena sa *

Prije pisanja komentara molimo da se upoznate sa Pravilima komentarisanja.


Sačuvaj moje podatke na ovom pregledniku