Njegoševa filozofija čovjeka jedno je od najsloženijih i najdubljih razmišljanja ljudske prirode, njenih granica i mogućnosti. Svojim spisima Njegoš nas suočava sa univerzalnim egzistencijalnim pitanjima o smislu života, položaju čovjeka u svijetu, ali i njegovim unutrašnjim i vanjskim borbama. Njegovo shvatanje čovjeka kao stvorenja koje istovremeno pripada u dva svijeta – svijetu prolazne materijalnosti i svijetu vječnosti duha – otkriva duboku dvojnost koja stvara ljudsku egzistenciju. Njegova glavna ideja usredotočena je na borbu čovjeka, borbu ne samo izvan nego mnogo više unutar njega samog. Za čovjeka je Njegoš rekao da je stvoren za suočavanje s nekim izazovima koji dolaze iz njegovih unutrašnjih nesavršenosti, kao i onih univerzalnih sila koje djeluju kroz prirodu i sudbinu. On je ono stvorenje koje ima sposobnost da bira između svjetla i tame, stvaranja i propasti, moralnog uzdizanja i etičke degeneracije.
Njegoš nas podsjeća da duhovna priroda čovjeka nije statična, već pokretna; potreban mu je stalni napor, samopreispitivanje i njegova borba za traženjem viših vrijednosti. Ne samo kao “nosilac iskre” nego i kao aktivni učesnik u procesu njenog paljenja. Njegošev “kosmički ratnik” je simbol univerzalne ljudske sudbine, bića koje se, uprkos svojoj prolaznosti i smrtnosti, bori za istinu, pravdu i božanski poredak. Tom borbom čovjek stvara smisao postojanja ali takođe obuhvata i doprinosi univerzalnom skladu koji nadilazi individualno postojanje.
Njegoš ističe da je čovjek mikrokosmos – malo, univerzalno biće, koje u sebi sadrži zakone i principe cijelog velikog svemira. Njegova funkcija nije ograničena na zemaljsko postojanje; sadrži i dublji kosmički red. Čovjekova borba ne odnosi se samo na njegovu ličnu sudbinu; to je univerzalni izazov jer čovjekov izbor utiče na ravnotežu cijeloga svijeta. Svaki njegov moralni izbor vrlo je dalekosežan jer se ne odražava samo na njegov lični život nego i na kolektivnu sudbinu cijelog čovječanstva. Stvaranje jedne od najosnovnijih osobina čovjeka u Njegoševoj filozofiji nije puka tehnička ili umjetnička djelatnost. Ono stvara proces kroz koji čovjek priznaje svoju slobodu i izdiže se iznad ograničenja smrtnosti. Stvarajući, čovjek izgrađuje sebe i svijet, ostavljajući trag koji prevazilazi prolaznost njegovog fizičkog postojanja. Svjetlost po Njegošu nije puka fizička pojava, već unutrašnja snaga koja čovjeka pokreće prema višim idealima. U svakoj osobi postoji, ali potreban je naporan rad, preispitivanje i duhovni napor da bi se to pokrenulo u život. Dužnost čovjeka nije samo prepoznati svjetlo u sebi, već ga proširiti prema napolju, u zajednicu, u svijet, u svemir. Svjetlost je, po Njegošu, miris nade, ponovni poziv na to da svaka ljudska duša može pomoći moralnim i duhovnim uzdizanjem životu koji je zatalasao iz kosmosa.
Smatram da Njegoševa filozofija čuva poruke vanvremenitosti koje su aktuelne i danas. U svijetu koji je gotovo svuda ispunjen nesigurnostima, ratovima i otuđenjenjima, Njegoševa poruka borbe i svjetlosti, kao i stvaranja, nosi nadu i vodič u prevazilaženju ličnim i kolektivnih izazova. U svojoj filozofiji Njegoš nas podsjeća da, iako smo smrtni i ograničeni, ipak u sebi nosimo to: u sebi nosimo iskru besmrtnog – potencijal za stvaranje, za borbu i uzdizanje nad materijalnim ponorima. Njegoš nas uči da čovjek nije samo posmatrač ovog sveta već i njegov aktivni stvaralac. Njegova borba nije samo težak zadatak, već privilegija – prilika da nešto doprinese univerzalnom dobru i ostavi trag koji nadilazi granice vremena i prostora. Svako djelo, svaki izbor i svaki trenutak borbe za svjetlost predstavljaju korak ka višem razumijevanju sebe, svijeta i univerzuma. Njegoševa filozofija je održala inspiraciju za sve generacije, podsećajući nas da svaki čovjek u sebi nosi potencijal ka postajanju nosioca promjene – ne samo u svom, već i u životima drugih. Njegova filozofija je zaista poziv na preispitivanje, rast i težnju prema višim idealima. U toj težnji leži prava suština čovjeka kao kosmičkog borca i stvaraoca – bića koje prevazilazi prolaznost i postaje dio vječnosti.
Na kraju, Njegoš nam ostavlja vjeru u ljudsku sposobnost izbora svjetla, i u najcrnjoj tami stalno je naglašavao snagu ljudske volje i unutrašnju duhovnu snagu. Ova poruka nije samo poetska vizija nego i poziv duboko u filozofiju da se svjetlo prepozna kao bit ljudskog postojanja. Čak i kada se čini da je svijet ispunjen tamom – bilo da je riječ o tami straha, neznanja, sumnje ili bola – Njegoš podsjeća da svaki čovjek nosi žar koji može obasjati i najteže trenutke života. Njegovo vjerovanje u sposobnost ljudi da izaberu svjetlo oslanja se na uvjerenje da čovjek, krhak i ograničen kakav jeste, ima moć da se izdigne iznad okolnosti i teži višim ciljevima. Njegošev univerzum nije samo simbol istine i znanja; to je takođe put prema moralnom i duhovnom uzdizanju. Odabir svjetla za Njegoša nije lak ni automatski – on podrazumijeva borbu, samospoznaju i hrabrost da se suočimo sa vlastitim manama i izazovima koje svijet nosi. Transformiše se u onaj osjećaj duboke nade koji, čini se, definiše poruku o odabiru svjetla. Podsjeća nas da, bilo da se neko suočava s preprekama, padovima ili slabostima, svjetlo je uvijek mogućnost. Takvo svjetlo može biti tiho – tiho kao unutrašnje znanje, ljubav ili vjera – ali njegova je moć u njegovoj postojanosti i sposobnosti da nadiđe tamu. Ovdje Njegoš govori o univerzalnim ljudskim vrijednostima proisteklim iz izbora svjetlosti: pravdi, istini i ljubavi. Pravda, kao težnja za skladom; istina, kao svjetionik koji vodi kroz zamke koje postavljaju prevara i sumnja; i ljubav kao najmoćnija sila koja povezuje čovjeka s drugim ljudima i sa svemirom. Njegoš nas sada dalje poziva da veličinu ne tražimo u moći, bogatstvu ili prolaznim uspjesima, nego u tome da budemo bolji, hrabriji i bistriji. Ova veličina ne leži u spoljnim priznanjima, već u unutrašnjem trudu da prevaziđemo tamu koja nas okružuje i da doprinosimo svijetu na način koji odražava univerzalne vrijednosti. Njegoš nas podsjeća da prava snaga ne dolazi iz sile ili dominacije, već iz sposobnosti da biramo dobro u situacijama koje nas pozivaju na suprotno. U tome se ogleda i Njegoševa vjera u čovjeka kao kosmičkog borca – bića koje, uprkos prolaznosti i smrtnosti, posjeduje potencijal za veličinu. Taj potencijal nije privilegija rijetkih ili moćnih, već suštinska sposobnost svakog pojedinca da se uzdigne iznad ograničenja i doprinese svjetlosti u svijetu. Njegoš ne idealizuje čovjeka; on prepoznaje njegove slabosti, sumnje i sklonost ka greškama. Međutim, upravo u toj svijesti o ličnim nesavršenostima leži čovjekova snaga – snaga da u sebi pronađe iskru i rasplamsa je, stvarajući svjetlost koja nadilazi njegove lične granice. Njegoševa poruka stoga nije samo filozofska, već i praktična. Ona nas poziva da svaki dan biramo svjetlost, da se borimo protiv tame koja se manifestuje u obliku apatije, straha, sebičnosti ili nepravde. Svaki naš čin, bez obzira koliko malen izgledao, doprinosi većoj slici univerzalnog poretka. Birajući svjetlost, ne samo da preobražavamo sebe, već i svijet oko sebe, jer svjetlost, poput plamena, ima moć da se širi i osvjetljava put drugima.
Njegoš na kraju ostavlja poruku koja odjekuje kroz vijekove: da veličina čovjeka nije u njegovoj savršenosti, već u njegovoj težnji ka savršenstvu. U toj težnji, svaki čovjek ima priliku da ostvari ono najuzvišenije – da postane svjetlost u svijetu tame, glas razuma u svijetu buke i simbol nade u svijetu punom izazova. Njegoševa filozofija nas poziva da tu priliku ne propuštamo, jer u izboru svjetlosti leži smisao ne samo našeg postojanja, već i naše zajedničke sudbine u univerzumu.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši