Zastani. Udahni. Glava ti je puna, čini ti se da će eksplodirati. Potrebno ti je da se osamiš jer količina informacija, užurbanost, buka, glasovi, brzina dešavanja – sve te je zamorilo.

Pomisliš li, onda, u tom momentu, kakav je u svakom trenutku osjećaj plavog leptira koji živi u tvom komšiluku? Onog sa beskrajno dubokim pogledom koji, svakog jutra kada prođe pored tebe, želi nešto da ti saopšti. Taj zvuk od kojeg, naizgled neopaženo,  pobjegneš nije jauk ni žalopojka, samo iskrena molba. Molba da razumiješ njegove roditelje kada svako veče pitaju da li možeš malo da smanjiš muziku jer ti i leptir dijelite isti zid zgrade. S te druge strane zida je čitav jedan univerzum – neiskazan, a poseban. Tebi nerazumljiv, a i nedostižan.

Zastani. Ali, ne zuri. Nije prostojno, a ni prijatno leptirovim roditeljima da upornim pogledom pokušavaš odgonetnuti zašto se plavi leptir ponaša, po tvom mišljenju, neprimjereno tu na javnom mjestu dok ga oni pokušavaju obuzdati. Mada naviknuti, nisu pomireni sa stalnim upitnim pogledima nepoznatih ljudi, baš kakav je tvoj.

Ne osuđuj i ne pomišljaj da bi ti mogla nešto drugačije. Nježnost plavog leptira ako te nije dotakla, nemaš pravo da donosiš zaključke šta bi moglo bolje ili više.

Ne prevrći očima zbog svijetla koje je osoblje ordinacije u koju si došla, sa punim razumijevanjem, prigušilo zbog leptira. Znaš i ti, kad ti se posle napornog dana zamore oči, da ti ne prija jaka svijetlost.

Ne izbjegavaj kontakt ako poželi da komunicira sa tobom na svoj način. Možda nećeš shvatiti iz prve šta želi da ti poruči, kao što ni tebe ponekad ne shvate drugi, ali bar se potrudi, leptiru će to značit, jednako kao i tebi.

I ono što je najvažnije – ne sažaljevaj! Otkud ti pravo? Dok gledaš u hrabrost koju ne možeš ni da naslutiš, pogled divljenja je jedino primjeren.

Kao što nametljivost može biti neprijatna, tako i okretanje glave nije način ponašanja koji je prikladan. Leptir je dijete, leptir je osoba kao i sve druge koje srijećeš svakodnevno, samo što nismo dovoljno senzibilni i pažljivi da ih razumijemo.

Ne okreći glavu ni figurativno. Upravo je biti tu, a ne dizati buku, ne upirati pogledom kao prstom u bolnu ranu, ne postavljati pitanja čiji odgovori služe samo da  zadovolje tvoju puku radoznalost, nekada najveća pomoć leptirovim roditeljima.

Možda ne možeš da ih odmijeniš, da preuzmeš dio njihove brige, da učiniš ono što je dužnost sistema, ali možeš da shvatiš da je leptir isti kao ti, samo osjećajniji i samo koncentrisaniji na one stvari koje tebi promiču.

Za sve plave leptire i njihove porodice budimo tu, ne samo 2. aprila!

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7