Književnost koja od čitaoca traži vrijeme, spremnost da se odrekne sopstvene potrebe da sve razumije, da svakoj rečenici pronađe jasno značenje i da, nakon što zatvori knjigu, bude u stanju da prepriča ono što je upravo pročitao, književnost koja ne nudi naročito mnogo utjehe, a još manje odgovora, ali nas zato suočava sa činjenicom da je jezik, uprkos svim svojim mogućnostima, često nedovoljan da izrazi ono što osjećamo, e to je književnost En Karson.
Kanadska pjesnikinja, esejistkinja, prevoditeljka i proučavateljka antičke književnosti, rođena 1950. godine u Torontu, ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost, a odluka Švedske akademije da priznanje dodijeli upravo njoj, sigurna sam, jedna je od ljepših vijesti za sve koji još vjeruju da književnost ne mora da se prilagođava očekivanjima čitalaca, tržišta ili književnih žanrova da bi bila izuzetna.
Karson je, naime, nemoguće smjestiti u jednu književnu kategoriju, ne zato što piše u više žanrova, što samo po sebi nije naročito neobično, već zato što u njenom stvaralaštvu granice između poezije, proze, eseja, filozofije i prevoda prestaju da imaju značaj koji im inače pripisujemo. Ona može da filozofsku raspravu pretvori u ljubavnu priču ili da starogrčki mit preseli u savremeni svijet. Njena genijalnost je u tome što čitaocu pokazuje koliko su naša očekivanja od književnosti zapravo ograničena.
Kada pomislimo na antičku književnost, često je zamišljamo kao nešto muzejsko, kao nasljeđe kojem se pristupa sa strahopoštovanjem, ali koje je izgubilo neposrednu vezu sa savremenim životom. Karson, koja je doktorirala klasične studije na Univerzitetu u Torontu i predavala antičku književnost na brojnim univerzitetima, sugeriše nešto upravo suprotno, a to je da su ljudi prije dvije i po hiljade godina bili jednako zbunjeni ljubavlju, jednako nemoćni pred gubitkom i jednako nesposobni da razumiju sopstvene želje kao što smo to mi danas.
Oslanjajući se na antičku grčku književnost, naročito na Sapfo, Karson recimo istražuje paradoks da želja opstaje zahvaljujući onome što joj izmiče, odnosno da je odsustvo jednako važno za ljubav koliko i prisustvo. Zar nije neobično koliko često o ljubavi govorimo upravo onda kada je nemamo, koliko nas snažno oblikuju ljudi koji su otišli i koliko je veliki dio književnosti nastao iz pokušaja da se opiše nešto takvo nešto?
Karson o tim pitanjima ne razmišlja odvojeno kao pjesnikinja i kao naučnica, jer za nju poezija i filozofija predstavljaju različite načine približavanja istom problemu. Ondje gdje filozofija pokušava da objasni, poezija dopušta da protivrječnost ostane neriješena, a ta sposobnost da se podnese neizvjesnost predstavlja jednu od najvažnijih osobina njenog pisanja.
Njeno umijeće najbolje se vidi u Autobiografiji crvenog, romanu u stihovima iz 1998. godine, u kojem antičkog Geriona, crveno, krilato čudovište iz grčke mitologije, pretvara u osjetljivog dječaka koji se zaljubljuje u Herakla. U tradicionalnom mitu Herakle ubija Geriona, dok Karson čudovištu poklanja unutrašnji život, djetinjstvo, seksualnost, ranjivost i pravo da sopstvenu priču ispriča iz perspektive onoga koji je u istoriji ostao zapamćen prvenstveno kao prepreka na putu jednog heroja.
U tome postoji nešto veoma subverzivno, jer književnost ovdje preispituje mit, ali i našu sklonost da svijet razumijemo kroz pobjednike i poražene, junake i čudovišta, normalne i drugačije. Karson nas primorava da se zapitamo kako bi izgledale priče koje poznajemo kada bi ih pripovijedali oni kojima nikada nije bilo dozvoljeno da govore.
Moram priznati da postoji jedna izjava koju, uprkos svim pokušajima da budem otvorena prema različitim čitalačkim ukusima, nikada nijesam uspjela da prihvatim sasvim ozbiljno, a to je ona koju ljudi ponekad izgovaraju gotovo ponosno – ne volim i ne čitam poeziju.
Naravno da niko nije dužan da voli svaki književni rod, niti vjerujem da književnost treba pretvarati u neku vrstu takmičenja u kojem će čitalačka vrijednost pojedinca zavisiti od broja pročitanih pjesničkih zbirki, međutim, uvijek me iznova začudi lakoća sa kojom ljudi koji inače govore o velikoj ljubavi prema knjigama odbacuju poeziju, koja je postojala mnogo prije savremenog romana. Epovi, himne, usmena poezija i stihovi, sve su to forme kroz koje su zajednice prenosile svoja sjećanja, strahove, vjerovanja i predstave o svijetu. Od Homera do Sapfo, od Dantea do Emili Dikinson, od Vladislava Petkovića Disa do Mahmuda Darviša, u poeziji je čovječanstvo pokušavalo da razumije samo sebe.
Naročito mi je teško kada to kategorično odbacivanje poezije dolazi od onih koji tvrde da književnost vole upravo zbog njene sposobnosti da ih natjera na razmišljanje. Ako književnost volimo samo dok nam govori ono što lako razumijemo, koliko smo onda zaista spremni da joj dopustimo da promijeni način na koji razmišljamo?
En Karson je svakako najbolji odgovor na takvu vrstu čitalačke isključivosti. Ona pokazuje da poezija može biti filozofska rasprava, roman, istorijska reinterpretacija, porodični album, ljubavna priča ili razgovor sa mrtvima, a da se pritom ne odrekne nijednog svojstva koje je čini poezijom. Njena književnost takođe osporava onu staru, prilično dosadnu podjelu prema kojoj su emocije domen poezije, a ozbiljno intelektualno promišljanje domen filozofije i proze.
Nobelova nagrada dodijeljena En Karson zanimljiva je i iz jednog drugog razloga, koji nema toliko veze sa književnim priznanjima, koliko sa pitanjem šta danas očekujemo od umjetnosti.
U vremenu u kojem se gotovo sve mora učiniti dostupnim, preglednim, lako razumljivim u trideset sekundi, književnost poput njene djeluje kao svojevrsno odbijanje da se prilagodi svim mogućim društvenim i nedruštvenim normama. To je nešto što sve rjeđe tražimo od književnosti, jer smo navikli da je posmatramo kao izvor zabave, identifikacije ili utjehe, zaboravljajući da njena vrijednost može biti i u tome što nas izbacuje iz poznatih misaonih obrazaca, dovodi u pitanje naše sigurnosti i pokazuje nam da svijet postoji i izvan onoga što umijemo da imenujemo.
Prije nego što je književnost postala priča koju možemo prepričati, bila je pokušaj da riječima damo oblik onome što nijesmo umjeli drugačije da izgovorimo. En Karson jedna je od rijetkih koja nas još može podsjetiti koliko je taj pokušaj veličanstven. Neka joj je srećno i zaslužno.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši