Prije desetak dana pozvan sam da gostujem u izbornoj noći jedne domaće televizije kako bih u nedjelju, trinaestog, komentarisao rezultate lokalnih izbora u Nikšiću i Herceg Novom. Zahvalio sam se uz obrazloženje da nisam dovoljno pratio izbore i da ne znam imena svih kandidata. To, zapravo, nije sasvim tačno. Istina je da nisam bio upućen u većinu imena s lista – ni u Nikšiću, ni u Herceg Novom.

Sama ta činjenica je dobra stvar. Pokazuje da, uprkos trudu partija, medija, ali i šire javnosti da partijska politika bude jedina bitna stvar u Crnoj Gori, to im polazi za rukom sve manje. Prije četiri godine, makar kada se radi o Nikšiću, apsolutno svi su pratili sve – znali su se svi kandidati, gledali su se snimci, grozili smo se kriminalaca koji su radili za račun tadašnje vlasti ali i medijskih trabanata iz “Bitke za Nikšić” koji su agitovali za jednu tada opozicionu kolonu. A sad, kao da smo se preselili u neki drugi svijet. Bilo je i tu ružnih riječi, bilo je prozivki, bilo je sigurno raznih nelegalnih pokušaja (možda i ne samo pokušaja) uticaja na birače, ali ništa što bi zadržalo pažnju šire javnosti.

Ovaj, reklo bi se trajan, gubitak fokusa javnosti i ignorisanje beskrajnog kampanjašenja je dobra vijest. Prije svih rezultata, prije svih budućih koalicija, ovoga treba da smo svjesni, i da tu slobodu od uticaja propagande počnemo koristiti kao političko oruđe prinude naših predstavnika da nas zaista predstavljaju.

Šta nam govore rezultati? Dosta toga. Ako ih posmatramo zajedno s onima sa lokalnih izbora održanih prije nekih pola godine, postaje jasno da svaka opština sve više postaje posebna priča. Nema univerzalnih recepata, nema pravila, nema analogija koje možete povući. Kotor je jedno, Budva drugo, Berane treće, Podgorica, Nikšić i Herceg Novi – svaki za sebe. Ko pogleda rezultate, lako može doći do tog zaključka. I to je još jedna dobra vijest.

Uz buduće izmjene zakona o lokalnoj samoupravi koje će, nadam se, vratiti samoupravama nadležnosti, neophodno je da lokalni izbori ponovo budu lokalni, da na njima ne “rješavamo” članstvo u NATO, srpski svet ili ustavne promjene, već da teme razvoja određene opštine budu jedine bitne. Tome će doprinijeti sve veća prisutnost lokalnih pokreta i organizacija, ali i prepoznatljivost lokalnih lidera i njihova svijest da li, i u kojoj mjeri, zaista predstavljaju sopstvene birače, a ne partijsku centralu.

Izborna noć je donijela uobičajen repertoar proslava. Jedni slave u jednoj opštini, pretvarajući se da druga ne postoji. Drugi isto tako, samo su zamijenili opštine. Treći pričaju o tome da imaju najviše birača, iako im to ništa ne znači. Četvrti su naravno zadovoljni, a kako ne bi i bili, jer, dopišite sami uostalom. Peti, šesti, sedmi, koji god, će da rade, biće bolji, postojali su problemi i tako. Standardno nemaštovito.

Ako žele da čuju, sve partije imaju pouke koje bi trebalo da pokupe nakon zatvaranja birališta. Ono što je identično i Nikšiću i Novom je da je lista koja daje predsjednika opštine prebacila očekivanja. To može da znači da građani u velikoj mjeri podržavaju projekte njihovih lokalnih samouprava ali nije nemoguće zamisliti da je prosto u pitanju sklonost birača da daju podršku pobjednicima, da budu na strani onih za koje vjeruju da će im ubuduće davati zaposlenja, tendere, sitne i ne tako sitne usluge.

ZBCG izlazi kao najveći pobjednik. Iako su u nekoj mjeri podbacili u Herceg Novom, snažan rezultat u geografski najvećoj opštini im je potvrda da povećavaju podršku. Zapošljavanje po dubini, svjesno i redovno promovisanje sopstvenih stavova, kozmetičke promjene koje “ne bole” njihovog prosječnog birača pokazuju da, koliko god se dobar dio javnosti grozio njihovih nastupa, procenti rastu. Tu je pouka i za druge – ne treba toliko manevrisati i glumiti, kada si na vlasti pokaži ko si, pa će te za to istomišljenici možda i nagraditi.

Upravo je ta nedefinisanost i lutanje razlog zašto su Demokrate u istoj opštini poprilično podbacili. Iako će se njihovo vođstvo fokusirati na Herceg Novi, nesumnjivo da su oni najveći gubitnici u Nikšiću. To dokazuje da nije dovoljno samo zapošljavati, moraš na neki način inspirisati birače, ukazivati na razloge zbog čega treba sa tobom da se identifikuju, šta je to što te razdvaja od drugih. Blijede Demokrate to odavno nemaju i zato tonu iz izbora u izbore.

Loš rezultat PES-a govori mnogo. Novska lista, iako bliska Spajiću, ima sopstvenu lokalnu prepoznatljivost i nikšićki loš rezultat je pokazatelj da se partijski mora “ići među narod”. Na republičkim izborima, birači mogu biti poneseni obećanjima o rastu plata i kraćem radnom vremenu. Na lokalu se mora razgovarati, moraju se praviti odbori, moraju se dobro isprljati cipele. Nespremnost Spajića i kompanije da se na ovaj način bavi politikom možda jeste razumljiva, ali može imati samo ovakav rezultat.

Uprkos ponavljanju mantre o “pojedinačno najjačoj partiji”, DPS bilježi poraz za porazom. Čini se da ni posle četiri i po godine kod njih ne postoji svijest da se nalaze u opoziciji i da moraju privući neke nove birače ako misle da se vrate na vlast. Konstantno očekivanje da svim drugima padne podrška, tj. da birači partija vlasti odu u apstinenciju ne daje rezultate. Konstantno zaoštravanje retorike, upućeno kako drugim partijama tako i običnim građanima, čini DPS baukom koji možda i dalje drži na okupi svoje najljuće birače, ali isto tako snažno tjera sve druge da se drže svojih favorita. Jedno je sigurno, dok je Milo Đukanović u bilo kom formatu uključen u njihove kampanje i rad, DPS će ostati u opoziciji.

Partije koje žele da budu “građanska opozicija”, one okupljene oko Evropskog saveza i URA, nikome zapravo ne uspijevaju objasniti za šta se zalažu, koje su to vrijednosti, i ko su oni. Mantranje o socijaldemokratiji/zelenima, evropskim vrijednostima, atlantizmu i slično ostaje na nivou praznih floskula te su svedeni na glasače koji, ne želeći nikog da zaokruže, eto, zaokuže njih. I jedni i drugi tako tavore na cenzusu i tu će ostati osim ako nešto radikalno ne promijene, od liderstva, preko komunikacije sopstvenih programa do vida nastupanja u javnosti.

Kada se podvuče crta, djeluje da jedino ZBCG zna šta radi i šta želi. To nije nešto što mi se sviđa, ali je istina takva kakva je. Očigledno postoji veliki prostor za još neku novu stranku, kako onu koja bi uzela bivše glasače Demokrata/URE/PES-a, tako i neku koja bi ušla među biračko tijelo DPS-a i Evropskog saveza (jer SEP to nikako ne može). A možda bi neko mogao uzeti dio i jednih i drugih. Uprkos ogromnom broju partija naši građani su i dalje nereprezentovani u političkoj “areni”. Možda u ovakvom političkom sistemu to i ne mogu biti. Čekamo naredni niz lokalnih izbora a čini se da će parlamentarni doći tek u redovnom roku, sada daleke 2027. godine.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7