Nešto je ironično u načinu na koji danas govorimo o istoriji feminizma, kao da je krenula iz tek nekoliko zapadnih metropola, a onda sa zakašnjenjem stigla i do nas. U toj priči žene iz socijalističke Jugoslavije pojavljuju se, ako se uopšte pojave, negdje na margini, kao korisnice emancipacije koju im je država velikodušno dodijelila, ali ne i kao žene koje su same proizvodile feminističku misao, otvarale pitanja ravnopravnosti i pokušavale da objasne zašto formalno jednaka žena nije nužno i slobodna žena.

Upravo protiv takvog čitanja istorije piše filozofkinja Adriana Zaharijević u radu “Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog feminizma?“, polazeći od naizgled sitnog detalja, fusnote u poznatom tekstu američke filozofkinje Nensi Frejzer u kojoj se komunistički dio Evrope praktično isključuje iz istorije drugog talasa feminizma, uz tvrdnju da se feminizam kao politička sila u tim zemljama pojavljuje tek nakon 1989. godine. Problem je samo što se, recimo, još 1978. u Beogradu održava konferencija „Drug-ca žena: Žensko pitanje – novi pristup?“, prva konferencija te vrste ne samo u Jugoslaviji nego u čitavoj Istočnoj Evropi.

To nije nevažna istorijska fusnota, nego pitanje ko uopšte dobija pravo da proizvodi “univerzalnu“ istoriju.

Jugoslovenski feminizam nije bio zakašnjela kopija zapadnog. Nije ni mogao biti. Žene u Jugoslaviji polazile su iz sasvim drugačije političke stvarnosti: pravo glasa bilo im je ustavno garantovano odmah poslije Drugog svjetskog rata, proglašene su jednakima u političkom, ekonomskom i društvenom životu, a njihova ravnopravnost predstavljena je kao jedan od rezultata socijalističke revolucije. Prava koja su bila centralna za zapadni drugi talas, poput prava na jednaku platu za jednak rad i prava na abortus, u jugoslovenskom sistemu u velikoj mjeri su već bila institucionalno priznata.

Ali, ako žena može da glasa, da radi, da studira, da prekine trudnoću i da joj zakon obećava ravnopravnost, šta onda feminizam još treba da traži?

Odgovor jugoslovenskih feministkinja bio je, pojednostavljeno, gotovo sve ono što dolazi poslije riječi “formalno“.

Socijalistička država mogla je da kaže da je žensko pitanje riješeno jer je žena postala radnica, ali je život uporno pokazivao da žena nije prestala da bude i ona koja kuva, čisti, odgaja djecu, brine o starima i čija se društvena vrijednost i dalje snažno vezuje za majčinstvo. Revolucija je, kako je to slikovito formulisano u jednom od tekstova koje Zaharijević navodi, promijenila mnogo toga, ali nije uvijek uspijevala da “prekorači prag porodice“. Feminističke borbe zato su nastavljene u prostoru koji je socijalistička teorija često potcjenjivala, u porodici, na radnom mjestu, u školi, na ulici i u svakodnevnim odnosima.

Vesna Pusić je, kako navodi Zaharijević, govorila o ravnopravnosti koja je jugoslovenskim ženama već bila “dostupna i poznata“ i emancipaciji koju je tek trebalo osvojiti. Ta razlika djeluje gotovo banalno dok je ne prenesemo u sadašnjost.

Možemo tako imati žene u parlamentu, ali da se od njih očekuje ponašanje koje se od njihovih muških kolega nikada ne traži ili možemo imati pravo na obrazovanje i posao, ali istovremeno i cijelu društvenu kulturu koja ženu uvjerava da je njena najveća vrijednost ipak u tome da bude dobra supruga i majka.

A onda su došle devedesete i pokazale nešto još mračnije, da se čak i ono što smatramo osvojenim može veoma brzo promijeniti kada se promijeni politički sistem.

Raspadom Jugoslavije građanin-radnik preko noći sve više postaje prije svega Srbin, Hrvat, Crnogorac, Slovenac ili pripadnik neke druge nacionalne zajednice. Zaharijević opisuje kako je u novim nacionalnim državama pitanje pripadnosti postalo centralno, a za žene je ta transformacija imala posebno brutalnu dimenziju.

Dok je socijalistička žena bila zamišljena kao majka-radnica, nacionalističkoj politici devedesetih njena radnička i građanska dimenzija postajala je sve manje važna, a majčinstvo sve važnije. Žena je ponovo pretvorena u simbol nacije, u onu koja treba da rađa “našu“ djecu, održava naciju i biološki garantuje njenu budućnost. Zaharijević pokazuje kako pitanja nataliteta, abortusa i reprodukcije tada dobijaju izrazito nacionalni politički sadržaj, dok ratno seksualno nasilje predstavlja najbrutalniji oblik pretvaranja ženskog tijela u sredstvo etničke politike.

To je možda lekcija koju vrijedi pamtiti i danas, kada nam se često govori da su feminističke borbe završene, jer su najvažnija prava već zapisana u zakonima.

Istorija pokazuje da prava nijesu nešto što jednom osvojimo i odložimo u vitrinu, jer društvo može vrlo brzo promijeniti način na koji vidi ženu, posebno kada se u politiku vrate strah, nacionalizam, militarizam i opsesija demografijom.

Zbog toga je posebno zanimljiva jedna od ideja postjugoslovenskog feminizma koju Zaharijević opisuje kao feminističku nelojalnost. Tokom devedesetih feministkinje su morale da odluče da li će bezrezervno prihvatiti identitete koje su im nove nacionalne države nudile. Dio njih odgovorio je odbijanjem da prihvati logiku prema kojoj solidarnost mora završiti na nacionalnoj granici. Feministička nelojalnost značila je pravo žene da govori i djeluje u sopstveno ime, odbaci militarističku logiku i ne pristane da bude samo Srpkinja, Hrvatica ili pripadnica neke druge nacionalne zajednice kojoj se unaprijed određuje ko treba da joj bude saveznik, a ko neprijatelj.

Ta nam ideja danas najviše treba, nelojalnost svim identitetima koji od čovjeka traže da prestane da misli.

Istoriju jugoslovenskog feminizma ne treba čitati kao nostalgiju za sistemom koji je ženama navodno riješio sve probleme, niti kao dokaz da socijalizam nije učinio baš ništa. Oba čitanja su podjednako lijena. Njegova prava vrijednost je u paradoksu koji Zaharijević pokušava da sačuva, u tome da sistem može napraviti ogroman emancipatorski korak i istovremeno ostaviti duboke odnose dominacije netaknute i da država može garantovati ravnopravnost, a svakodnevica nastaviti da proizvodi neravnopravnost.

Čini se da to nikada nije prava linija napretka, nego stalno vraćanje istom pitanju, samo u drugačijim okolnostima. Koja prava žene imaju, ko im danas govori šta treba da budu i kako se tome suprotstaviti?

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7