Pojavom višestranačja u Crnoj Gori, krajem 1989. i početkom 1990. godine, pred sam osvit tragičnih događaja koji neće obilježiti samo nastupajuće godine, već decenije i cijelu jednu epohu, pojavio se Slavko Perović. Atipičan političar, ako je ikada i bio političar u klasičnom smislu, jer mu je falila ona osnovna kalkulantska crta: spremnost na truli kompromis.

Danas, sa ove vremenske distance, možemo ga posmatrati kroz različite prizme. Istina je da ga je, pored vizije, često vodio i sopstveni ego, da nije imao političku taktičnost i da je svojom isključivošću nerijetko sam sebi zatvarao vrata. Ali ako ogolimo stvari do prostih činjenica, ostaje ključno pitanje: kako praviti kompromis oko ideje koja zagovara mir? Kako praviti taktiku oko osnovnog prava pojedinca da bude slobodan?

Odgovor je, nikako. I tu leži sva njegova i naša tragedija.

Pamtim njegove govore iz parlamenta, pamtim i onu noć kada se sa Cetinja vratio u Skupštinu da brani svog najljućeg političkog protivnika Aćima Višnjića. Uradio je to iz čiste ljudskosti i principa, pokazavši razliku između ideološkog borca i političkog lešinara. Pamtim i onaj čuveni poziv sa Trga slobode: „Skupite kišobrane, neka vide koliko nas ima!“

Nedavno je predložen za najveće državno odlikovanje. Čitava inicijativa prošla je tiho, gotovo neprimjetno. I to nije slučajno. Država koja je nastala na ruinama ideje koju je on nosio, ali prepravljena po mjeri onih koji su se na toj ideji obogatili, ne zna šta da radi sa čovjekom koji odbija da uđe u njihov ram. Staviti ga pored današnjih političkih aktera značilo bi staviti ogledalo pred ljude koji su politički uspon kupili trgovinom.

Ali, prestanimo da krivimo samo funkcionere koji su ga, jedan po jedan, prodavali za mrvu vlasti, stan, fotelju ili budžetsku privilegiju. Najlakše je uprijeti prstom u preletače i reći da su izdali. Suštinsko pitanje koje izbjegavamo da postavimo jeste: zašto je narod koji je podizao te iste kišobrane na trgu na kraju masovno glasao za one koji su te kišobrane prodali?

Odgovor je neprijatan. Slavko nam je nudio slobodu, a sloboda traži odgovornost, trud i borbu. Njegovi preletači i politički trgovci ponudili su narodu ono što Balkan istorijski više voli, sigurnost pod podaničkim kišobranom, zaposlenje preko veze i podjelu plijena. I narod je izabrao.

Zato ova priča nije spomenik Slavku Peroviću, niti žalopojka nad prošlošću. Ovo je dijagnoza naše sadašnjosti. Dokle god u svakom principijelnom stavu tražimo „težak karakter“, a u svakoj prodaji „političku mudrost“, mi ne čekamo nikakvo novo vrijeme. Mi živimo tačno onakvu Crnu Goru kakvu smo sami izabrali da platimo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7