Šesnaest godina Viktor Orban gradio je mit o sebi kao o posljednjem čuvaru mađarske nacije, porodice, granice, hrišćanske Evrope i “običnog čovjeka”. U stvarnosti, taj obični čovjek sve je češće ostajao sam pred zarobljenim institucijama, propagandnim ekranima, korupcijom i državom koja mu stalno govori da ga brani, samo on ne zna od čega.

Orbanov poraz je važan, ali prava politička promjena neće se mjeriti samo time ko sada ima većinu. Mjeriće se time da li Mađarska može da izađe iz logike jednog čovjeka. Mađarova Tisza osvojila je dvotrećinsku većinu i on najavljuje obnovu demokratskih institucija, borbu protiv korupcije, reformu pravosuđa i otvaranje puta ka odmrzavanju evropskih fondova. Vidjećemo hoće li išta od toga biti ostvareno.

U japanskoj kulturi postoji osjećaj za prolaznost koji se često vezuje za pojam mono no aware, svijest da ništa što djeluje čvrsto i postojano nije izvan vremena, jer u sebi već nosi trag budućeg nestajanja. Cvijet japanske trešnje je lijep upravo zato što je njegov sjaj i cvat kratak.

Orbanova politika dugo je počivala na predstavi o nepromjenjivosti. Kao da istorija može da se zaustavi i kao da društvo može godinama da živi u vjerovanju da su neprijatelji spolja, izdajnici unutra, da vođa zna najbolje, da su institucije smetnja, mediji oružje, a Evropa bankomat koji treba prezirati dok se od njega uzima novac.

To je, generalno, suština savremene desnice koja se posljednjih godina širi Evropom: ne nudi toliko politiku koliko osjećanje opsade. Takva politika ne mora da riješi nijedan jedini stvarni problem, jer se njima ni ne bavi, nego izmišljenim: njoj su zato potrebni strah, neprijatelji i stalno vanredno stanje.

Orban je u tome bio majstor. Migranti, Brisel, Soroš, liberalne elite, LGBT zajednica, Ukrajina, opozicija, nezavisni mediji, uvijek je postojao neko od koga se “brani” Mađarska. I dok se društvo držalo u stanju političke uzbune, institucije su se polako praznile iznutra. Država je izgledala snažno, ali je njena snaga sve više značila lojalnost partiji, a sve manje pravdu za građane.

Zato je Orbanov pad važan i za Crnu Goru. Ne zato što su naše prilike iste, već zato što prepoznajemo iste obrasce. I ovdje se politika često ne vodi oko javnog interesa, nego oko identitetskog preživljavanja. I ovdje se građanima prečesto nudi izbor između straha i straha: ako ne glasate za nas, nestaće država; ako ne glasate za nas, nestaće narod; ako ne glasate za nas, pobijediće izdajnici, stranci, komite, četnici, mafija, ambasade, crkva, Zapad, Istok, zavisno od toga ko govori i kome se obraća.

Crnogorska politička scena već dugo živi od velikih riječi i malih rezultata. Partije se zaklinju u Evropu, dok evropske vrijednosti često ostaju samo dekor u saopštenjima. Ali je u Crnoj Gori posebno opasno to što se desničarski narativi često predstavljaju kao “zdrav razum”. Kada se govori protiv manjina, to se naziva brigom za bezbjednost. Kada se relativizuje antifašizam, to se naziva ispravljanjem istorijskih nepravdi. Kada se ženama sužava sloboda, to se naziva zaštitom porodice. Kada se napadaju novinari, civilni sektor ili građanski aktivisti, to se naziva borbom protiv stranog uticaja.

To je, možda i najdublja, lekcija Orbanove Mađarske: autoritarizam najčešće dolazi kao obećanje reda, kao zaštita, porodica, nacija, Bog, narod. Kao “normalnost”. I upravo zato ga je teško prepoznati na vrijeme.

Mađarska je godinama djelovala kao zemlja u kojoj se ništa ne može promijeniti. Mađar tek treba da pokaže da smjena vlasti neće značiti samo smjenu vlasnika moći. Dvotrećinska većina, čak i kada dolazi poslije autoritarnog zamora, uvijek je opasno iskušenje. Mađarska ne mora samo da zamijeni Orbana, nego da demontira orbanizam: ideju da institucije služe moćnicima, a ne građanima.

I to je lekcija koju Crna Gora dobro poznaje. Lakše je smijeniti vlast nego promijeniti političku kulturu koja je tu vlast proizvela.

Orbanov pad je priča o tome da nijedan sistem straha nije vječan, ali i da nijedna promjena nije automatski oslobođenje. Poslije velikog vođe ne dolazi nužno sloboda. Nekad dođe samo novi vođa. Sloboda dolazi tek onda kada društvo prestane da traži spasitelje.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7