Svakog Osmog marta – crvene ruže i karanfili, bombonjere, osmijesi. Slavimo žene, ali ih i dalje ne slušamo. Dok cvijeće vene, nasilje nad ženama u čitavom svijetu i dalje cvjeta.

Svaka zemlja nosi svoju priču o ženama koje su mijenjale tok istorije, ali su bile primorane da se probijaju kroz zidove tišine i patrijarhata.

Tako iz Japana dolazi priča o Sei Šonagon, dvorskoj dami iz 10. vijeka, čiji su Zapisi pred san jedan od prvih primjera ženske introspektivne proze u svijetu. No, koliko se od tada do danas promijenilo? Danas japanske žene, poput spisateljice Sajake Murate ili Mieko Kavakami, pišu o mizoginiji, porodičnom nasilju i pritisku društva koje očekuje da budu “savršene supruge” u zemlji sa jednom od najnižih stopa rodne ravnopravnosti u razvijenom svijetu.

Ako govorimo o ženama koje su pomjerale granice, ne možemo zaobići Rozu Parks, koja nije ustala u autobusu i koja je pokrenula revoluciju. Ili Simon de Bovoar, čiji je Drugi pol raskrinkao konstrukciju ženstvenosti. Ili Malalu Jusafzai, koja je preživjela metak talibana zbog hrabrosti da se školuje. No, za svaku od njih, hiljade žena ostaje nevidljivo, svezanih ruku, bilo zbog zakona, običaja ili straha.

Iako i u Crnoj Gori postoje brojne žene koje su jednako vrijedne pomena, željela bih da se osvrnem na jednu drugu činjenicu – žene su često bile junakinje bez imena u crnogorskim istorijskim knjigama. I danas je tako, samo su anonime žrtve u rubrici crne hronike u medijima.

Ovaj fenomen u crnogorskoj istoriografiji, gdje su žene često samo identifikovane samo kroz njihove veze sa muškarcima (kao žene, majke, sestre), pokazuje duboko ukorijenjene rodne nejednakosti koje su i danas jednako snažne u našem društvu. Priče o “ženama vođa” ili “majkama heroja” postoje i danas, ali makar više ljudi shvata zašto je to, i na koliko nivoa, pogrešno. Na ovaj način, istoriografija perpetuira rodne stereotipe, prema kojima je muškarac onaj koji se prepoznaje kao aktivni činilac u društvenim i političkim procesima, dok žene ostaju u sekundarnim ulogama.

Kada se žene ne prepoznaju kao borkinje, intelektualke ili umjetnice, društvo ne daje adekvatnu vrijednost njihovoj ulozi i doprinosu. Ovako oblikovana istorija doprinosi zabludi da su žene u prošlim vremenima bile samo “prateći” likovi, što stvara distorziju u shvatanju ženskih prava i borbe za emancipaciju. Istorija žene ne bi smjela biti viđena kao samo pomoćna priča koja se vezuje za muški narativ, već kao bogata, samostalna i neophodna komponenta ukupnog društvenog i političkog razvoja. Jasno je da ovaj nedostatak prepoznavanja ženskih doprinosa omogućava osnaživanje mizoginije, jer se žene često percipiraju kao manje važne ili sposobne za oblikovanje istorije. Time se potvrđuje i učvršćuje stereotip da su samo muškarci ti koji donose promjene.

Zato istoriografija i društvo moraju početi prepoznavati žene kao aktivne subjekte, dajući im pravo na svoja imena, biografije i doprinos. Razumijevanje i priznavanje istorijskog značaja žena ne samo da doprinosi ravnoteži u shvatanju prošlih događaja, već je i osnov za podsticanje ravnopravnosti u savremenom društvu.

Šta zaista znači Osmi mart? Ako ga vidimo samo kao dan kada se ženama daje cvijet i lažna pažnja, onda nema nikakvog značaja. Ali ako je to podsjetnik na ženske revolucije, hrabrost i borbu koja traje – onda vrijedi.

U svijetu u kojem se žene i dalje bore za osnovna prava, potrebni su nam zakoni koji štite, društvo koje ne ćuti i koje pamti i kultura koja razumije da je ravnopravnost civilizacijski minimum.

Piše: Mijazaki

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7