U romanu The Little House japanske spisateljice Kjoko Nakađime, pripovjedačica se prisjeća života u jednoj maloj kući u predgrađu Tokija – kući koja je nekada bila živa, puna mirisa, porodičnih rituala i svakodnevnih radosti, ali sada postoji samo kao sjenka u sjećanju. Kroz tihe opise te kuće, Nakađima prikazuje ne samo fizički prostor, već i emocionalni temelj jedne epohe, porodice, identiteta. Ono što ostaje nakon svega jeste pitanje: šta se dešava s nama kada nestane mjesto kojem pripadamo? Ovo nije samo japanska priča. To je i crnogorska priča.

Koliko nas još ima ključ od kuće u kojoj više niko ne živi, niti je iko obilazi?

U Japanu, gdje se godišnje napusti desetine hiljada kuća u ruralnim predjelima (postoji i posebna riječ za ovu pojavu – akiya), ova tema postala je važna u savremenoj književnosti. Zanimljivo je i koliko duboko rezonuje i s nama – u Crnoj Gori.

U djelima japanskih pisaca i spisateljima likovi često preispituju sopstveno djetinjstvo, siromaštvo, tradiciju i kulturu, ali umjesto velikih zapleta, oni promišljaju o onome što nestaje: domaćinstvima, jeziku, ljetnjim večerima, svemu što više neće postojati, osim u pamćenju. U Crnoj Gori, ovo nestajanje nije samo tema – to je naša svakodnevica.

Mnogi moji prijatelji imaju kuće koje više nijesu ničiji domovi: stare kamene kuće u selima oko Bijelog Polja, Cetinja, Pljevalja, Nikšića… To su kuće koje više niko ne održava, jer su svi “otišli”. Neki su u Njemačkoj, neki u Americi, neki u Podgorici. A kuće ostaju – ne kao mjesto življenja, već kao podsjetnik na jednu ne tako davnu prošlost, koje se više ne umijemo ni sjećati. Gradovi su se promijenili. Nijesu izrasli u metropole ili postali ozbiljniji, već su arhitektonski haotični, ali i još opasnije – emocionalno razoreni. U njima više ne postoji osjećaj pripadanja.

Japanska autofikcija ne bavi se pojedincem (i dobro je, jer onda ne bi ni imala svrhu), nego kolektivom, koji bez prostora ne bi postojao. Tako je prostor centralan motiv, bilo da se radi o tijelu, kući, gradu. Japanski pisci i spisateljice opisuju kako se identitet topi kad nestane fizički temelj iz kojeg je iznikao. Zanimljivo je da su odavno raskrstili s idejom “velike priče”. Njih zanimaju zaboravljeni čajnik, miris ostave gdje se čuva zimnica, riječ koju niko nije izgovorio kada je trebalo. U Crnoj Gori još imamo otpor prema toj vrsti književnosti – smatra se “slabom”, “ženskom”, “preintimnom”.

Naši su pisci decenijama pisali mahom o junaštvu, o ratovima. Ako zbilja žele da pišu iskreno, mogli bi da krenu od jednog nategnutog “dobar dan” na stepeništu ili hladnog razgovora između oca i sina koji žive u istom stanu, ali različitim svjetovima. Morali bi da pišu o tome kako stan od 40 kvadrata može da bude beskrajno velik i kako dvoje ljudi u njemu ne znaju kako da kažu jedno drugom: “Fališ mi, iako si tu”.

Možda je vrijeme da pišemo drugačije stranice. Ne još jednu epsku sagu, već autofikciju o stvarima koje gubimo, jer ih nijesmo umjeli sačuvati: kuće, priče, stare šerpe, dvorišta s dudovima i hrastovima, poglede iz djetinjstva, umijeće razgovora. Možda kad ih zapišemo, nećemo toliko tugovati. Ako ništa drugo, makar ćemo znati da smo pokušali.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7