Teme koje se tiču rodne ravnopravnosti nerijetko nailaze na gard kod određenog broja građana, pa i građanki. Prava koja bi trebalo da se obezbijede ženama da bi se dosegao ravnopravan rodni tretman, često se tumače kao pretjerivanje, izvoljevanje, pa i ugrožavanje prava muškaraca. Koliko su takva tumačenja (ne)opravdana govori prisustvo stereotipa koji se saopštavaju u odbranu ovakvih stavova, odnosno odsustvo valjane argumentacije. Težnja ka ravnopravnosti ne ugrožava nikoga samo stvara ambijent da svi, shodno svojim osobenostima uz uvažavanje različitosti, ostvare svoj puni potencijal na različitim poljima.

Patrijarhalni obrazac prema kojem žena ćuti i trpi prešao je put od normalizacije porođaja u poljima do oštre kritike namjere da se olakša ženama koje trpe jake bolove uzrokovane zdravstvenim stanjem koje, uzgred, nijesu birale.

I dok mediji iz regiona veličaju odluku poslanica i poslanika crnogorskog Parlamenta koji su glasali za izmjene i dopune Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju kojima je predviđeno dva dana plaćenog odsustva za žene kojima je dijagnostikovana sekundarna dismenoreja, kod nas, u komentarima na portalima i društvenim mrežama, izvrće se ruglu, ne samo odluka, nego i ženski rod.

U komentarima se mogu pročitati mizogini i uvredljivi stavovi, koji ne dovode u pitanje samo ovu odluku, već i žene kao društvenu grupu, a pritom se vjerovatno zaboravlja, da ta neka neodređena žena kojoj će ova odluka biti maltene spasonosna, može biti sestra, draga koleginica, kćerka.

Takvi komentari dolaze i od muškaraca i od žena, jer koga ne boli – ne osjeća, ali nije neophodno da iskusimo tuđi bol da bismo ga razumjeli.

Kao jedan od razloga protivljenju ovoj odluci komentatori i komentatorke navode potencijalnu zloupotrebu. Koliko je ovaj argument neodrživ govori činjenica da se zloupotrebe mogu pronaći u ostvarivanju svih vrsta prava, pa da li to znači da ta prava treba ukunuti? Borba protiv zloupotreba zahtijeva sistemski i djelotvoran mehanizam i odgovor, a ne uskraćivanje prava onima kojima su istinski potrebna.

Takođe, mogu se pronaći i komentari kojima se iznosi stav da se na ovaj način previše izlazi u susret ženama. Međutim, nedavno, na pomen obaveznog dvomjesečnog roditeljskog odsustva za očeve sa ciljem da provedu vrijeme sa djetetom i brinu o njemu ili njoj, pojavila se lavina komentara koji su iskazivali neslaganje uz pojašnjenja da je “to ženska stvar”.

Ne od manjeg značaja je i ono što je evidentno po sadržini komentara, a to je da su isti izraz stava formiranog po osnovu samo pročitanog naslova. Dakle, brojni oštri kritičari su ubjeđeni da su ovim izmjenama i dopunama zakona sve žene dobile pravo na dva dana menstrualnog odsustva. Ipak, to pojedince ne sprečava da posegnu i za nedoličnin rječnikom i poređenjima, pa se čini da je još uvijek prisutan uglavnom beskompromisni tradicionalni pristup da žene treba i da pritrpe. A kad se stav gradi na osnovu par apostrofiranih rečenica, umjesto na onome što zaista piše u zakonu, onda površnost više nije bezazlena – ona postaje osnov za osudu nečega sa čim osoba nije ni upoznata u potpunosti i kako treba.

Na kraju, upravo ovakve reakcije dokazuju neophodnost kontinuirane priče o pitanjima rodne ravnopravnosti, jer to je, kako nam se svakodnevno potvrđuje, prijeka potreba u cilju razvoja svijesti o tome da postojanje superiornog roda nije ravnopravnost!

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7