Slučaj Džefrija Epstina nikada nije bio samo priča o jednom seksualnom predatoru. Bio je i ostao priča o strukturi moći. O mreži muškaraca koji su mogli da lete privatnim avionima, da borave na privatnim ostrvima, da razmjenjuju “usluge“, a da istovremeno, neki od njih često pred kamerama, govore o demokratiji, ljudskim pravima, evropskim vrijednostima.

Epstin nije bio anomalija sistema, nego njegov proizvod.

Feministička analiza ovog slučaja počinje od jednostavne činjenice: nasilje nad djevojčicama i mladim ženama bilo je moguće jer su postojale tri stvari, tri preduslova: novac, politička zaštita i kultura nekažnjivosti. Djevojke su bile zamjenjive, ali moćnici nijesu.

U takozvanim “Epstin fajlovima“ pominju se brojna imena, od američkih političara, glumaca, biznismena, filozofa, do evropskih elita, pa čak i nekih ljudi iz Crne Gore. Sve su to mahom ljudi koji su gradili karijere na retorici o ljudskom dostojanstvu i pravnoj državi. Neki od njih su, prema dostupnim podacima, makar bili u njegovom društvu, na sastancima ili događajima sa njim i njegovim poslovnim partnerima. To možda nije krivično djelo samo po sebi, ali jeste politički problem. Jer feminističko pitanje ovdje nije samo: ko je učestvovao? već i: ko je znao, a ćutao?

Noam Čomski je za mene dugo bio glas koji neumorno raskrinkava imperijalizam, propagandu i licemjerje moćnih. Upravo zato je razočaranje što se i on družio sa Epstinom veće.

Kada se svjesno ili nesvjesno legitimiše čovjek čije je ime godinama kružilo u kontekstu seksualne eksploatacije maloljetnica, tada problem nije samo pravni, nego i moralni.

Ono što ovaj slučaj razotkriva jeste duboko patrijarhalna arhitektura moći. U njoj su žene, posebno mlade, siromašne i ranjive, valuta. Njihova tijela su roba, njihova tišina investicija, a njihova trauma kolateralna šteta.

Zanimljivo je povući paralelu sa Japanom, zemljom koja se često doživljava kao društvo reda, časti i reputacije. I tamo su postojali skandali u kojima su političari i biznis elite zataškavali seksualne zločine ili uznemiravanje, ali razlika je u simbolici posljedica. U japanskoj kulturi javne odgovornosti, reputacija (mentsu) ima težinu, a ostavke zbog moralne sramote nijesu rijetkost. U zapadnim i balkanskim sistemima, naprotiv, preživljavanje na političkoj funkciji često je važnije od moralne refleksije.

Epstin je mrtav. Njegova mreža, međutim, nije samo lista imena. To je struktura koja i dalje funkcioniše: kroz prijateljstva, fondacije, investicije, diplomatske večere i zatvorene sastanke.

U društvima poput našeg, gdje se političari zaklinju u zaštitu porodice i tradicionalne vrijednosti, a istovremeno se bez mnogo objašnjenja fotografišu sa ljudima čije je ime sinonim za seksualnu eksploataciju, licemjerje je institucionalno. Najveća ironija je to što se upravo žene najčešće pozivaju na moral i reputaciju, dok se muškarcima na vrhu piramide moći uvijek oprosti “loše društvo“, “nepažnja“ ili “neinformisanost“.

Hoće li pravda ikada dostići i one koji su imali moć da spriječe, a nijesu?

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7