Kako je lijepo kada se osjećaš bezbjedno i zaštićeno.

Ustala sam jutros prije svitanja da bih na vrijeme stigla na posao. U trenutku, priznajem lakomisleno, osjetih blagi nemir dok sam prolazila poluosvijetljenim parkingom. Prođe mi kroz glavu da višestruki povratnik i izvršilac najtežih krivičnih djela već više od deset dana, otkako traje potraga za njim, nije uhapšen.

Onda odbacih te sulude misli i bezrazložni strah. Pa, vidjela sam svojim očima spot u kojem je eksplicitno prikazano kako jake snage bezbjednosti temeljno prečešljavaju sve lokacije na kojima se možda nalazi traženo lice. I odmah mi bi lakše. Osjetih talas topline i sigurnosti. Organi reda nas nepogrješivo štite. To što je traženo lice još uvijek na slobodi je tek detalj koji nema presudan značaj na stepen bezbjednosti.

Čak mislim da se ovoliko dugo krije da bi napakostio i nadležne prikazao u nekom nepovoljnom svijetlu.

Tako uljuljkana u taj blaženi osjećaj sigurnosti, uključih se u saobraćaj.

Morah naglo skrenuti, jer je niotkuda, brzinom trostruko većom od dozvoljene pored mene projurio neki bijesni automobil. Žurilo se čovjeku, ali to nije razlog da ugrožava sigurnost. Znala sam da će ga na prvoj raskrsnici zaustaviti saobraćajna patrola, isključiti iz saobraćaja i adekvatno kazniti. I bilo bi tako. Sigurno! Nego, na tom potezu od skoro deset kilometara nije bilo nijedne raskrsnice. Doduše, ne baš doslovce. Bilo je nečega što odgovara tom opisu, ali čim nije bilo patrola, znači da to nisu adekvatni prostori za pomenute aktivnosti. Ništa drugo ne može biti u pitanju, jer sam zavidnu spremnost i opremljenost organa reda vidjela otprilike pred lokalne izbore, uoči Dana policije. Tako da o tome nema polemike. Sve je transparentno prikazano.

Nego, zaključih da onaj što juri nije jedini, pa sam vidjela i jednog bez tablica, bez svjetala, jednom je nešto ispadalo iz gepeka, a jedan je stajao na sred magistrale bez propisane zaustavne signalizacije, jer je morao da telefonira.

Relativno kratka relacija, kratak i vremenski period za vidjeti sve ovo, ali onda se sjetih – mi ne živimo u diktatorskom režimu, tako da svako ima slobodu da se ponaša kako želi. Samo bi zlonamjernici u potpunoj, neograničenoj i nekontrolisanoj slobodi, pa i na štetu drugih, mogli da vide problem. I opet mi bi lakše.

Nešto kasnije, po doručak sam pošla pješice. Lijep dan, dobro je malo protegnuti noge. Čuh žustru raspravu na parkingu. Potom, dva – tri pucnja, ne više. Prekratko je trajalo, pa u djeliću sekunde ne uspjeh da odlučim da li, u skladu sa uputstvima sa obuke za ovakve situacije, da zalegnem ili da nastavim da hodam, opet u skladu sa uvjeravanjima da nemam čega da se plašim. E, upravo to uvjerenje je bilo ključno. Da sam zalegla, pitanje je šta bi bilo. Ovako sam ostala u nekom polusagnutom položaju, tako da je čaura pala tik pored mene, na mjesto gdje bi mi možda bilo rame da nisam u zadnjoj mikrosekundi osnažila svoje povjerenje u ono što sam čula prethodnog dana od naših zvaničnika da je strah bezrazložan. Zahvalna sam im bila, jako. Spasili su me.

I zaključih. Sve je stvar ličnog doživljaja. Ako ćete da se plašite, strah će vas biti i da odete u običnu šetnju. A, ako ćete da vjerujete onima koji su zaduženi da vas štite, otrešćete prašinu i nastaviti da koračate bogatiji uvijek za novo iskustvo samozaštite.

Pritom, osjećaćete se hrabrijim, spretnijim i više cijeniti svaki naredni trenutak.

Malo li je?!

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7