O rodnoj ravnopravnosti govori se više nego ikada ranije. Ipak, situacija po ovom pitanju i dalje je daleko od zavidne.

Početni koraci u pravcu ukazivanja na nedopustivost potčinjavanja jednog roda napravljeni su decenijama, pa i vijekovima unazad. Ipak, mi danas, još uvijek, suočavamo se sa neophodnošću podizanja svijesti o činjenici da neko ne može imati privilegovan ili podređen tretman zbog svoje rodne pripadnosti.

Oblasti porodičnog i društvenog života u kojima rodna neravnopravnost dolazi do izražaja, i dalje, veoma su brojne.

Jedno od pitanja koje obično najviše intrigira je pitanje nasljedstva!

Prema tradicionalnom, opšteprihvaćenom modelu, imovinu nasljeđuju uglavnom muški potomci. Zaostavština beskompromisnog patrijarhata po ovom pitanju je među najnepopustljivijima. Zato je taj model uveliko prisutan i danas. Uostalom, kao i podrazumijevani imperativ da se rodi “nasljednik”. Nadalje, u tom kontekstu se, u porodicama koje imaju jednu ili više kćerki i jednog sina, nerijetko kaže da je sin “jedinac”. Sve ovo su teme o kojima se zasebno može mnogo govoriti, a koje su međusobno, uzročno – posledično, duboko isprepletane.

Prema podacima iz istraživanja, koje je sproveo UNDP kroz projekat “Ujedinjeni u rodnoj ravnopravnosti” a koji su objavljeni u decembru prošle godine, svaki drugi muškarac u Crnoj Gori vjeruje da je prirodno da muškarci nasljeđuju porodičnu imovinu.

Ovakva ukorijenjena postavka stvari jasno pravi podjelu među djecom, i to po rodnoj osnovi.

Pred zakonom pravo nasljeđa imaju sva djeca ostavioca ili ostaviteljke. U praksi, pak, shodno običajnom pravu, u mnogim slučajevima podrazumijevano je da se sestre odreknu svog dijela nasljedstva u korist braće. Ukoliko to ne učine, u nemalom broju slučajeva mete su kritika i osude od strane porodice, ali i okoline.

Polazivši od tih pozicija, žene se nerijetko odluče na odricanje od prava da uzmu svoj dio nasljedstva i time udahnjuju dodatnu snagu ovakvim odnosima.

Tome su mnogi od nas imali priliku da svjedoče makar kroz tuđa iskustva.

Primjer iz svakodnevice:  Žena je odrasla u porodici sa tri brata. Materijalno bogatstvo porodice mjerilo se njivama, pašnjacima, kućama. Prilikom prve podjele imovine, ona se, kako se od nje i očekivalo, odrekla svog dijela u korist braće. Iako oni sa svojim porodicama nisu oskudijevali, a ona sa svojom jedva preživljavala, braća nisu našla za shodno da joj iole olakšaju. Iz tog razloga, pri narednoj podjeli, ona je odlučila da uzme svoj dio. Braća su prestala da komuniciraju sa njom.

Ovaj obrazac koji se generacijama prenosi, iako dominantno prisutan i dalje, ipak, počinje postepeno i češće nego ranije da se opravdano zaobilazi. To se dešava pod uticajem promjene društvenih okolnosti, ali i zbog jačanja svijesti da žene nisu manje vrijedne ni po pitanju nasljeđivanja.

Kod zagovornika stava da imovinu treba da nasljeđuju samo muška djeca, kao obrazloženje najčešće se može čuti razlog da imovina treba da ostane u porodici i pod istim prezimenom za naredne generacije.

Pritom, potpuno se prenebregava činjenica da je i kćerka porodica, kao i njena djeca.

Zanemaruje se i opšteprisutna pojava da imovina bude rasprodata od strane nasljednika, te tako ne ostaje ni pod prezimenom ni u porodici.

Takođe, imovina, ma kolika bila, dobija na važnosti zbog materijalne sigurnosti, a na to sva djeca imaju jednako pravo.

Čini se da je izbor između nametnutog kalupa rezonovanja, sa jedne i odnosa, te uzajamnog poštovanja među članovima i članicama porodice, sa druge strane – veoma lak. Potrebno je samo realno sagledavanje, a ne automatska i nekritička primjena preuzetih obrazaca.

Kroz način postupanja i po ovom pitanju svojoj djeci šaljemo poruku o našem odnosu prema njima – da li je to odnos jednake i uzajamne podrške ili selektivnog prepuštanja životnim okolnostima. I sve to samo zato što jesu ili nijesu “odgovarajućeg” roda.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7