Kad si podstanar u Crnoj Gori razviješ jedan poseban odnos prema nadi. Brzo naučiš da se ne raduješ prerano, a svaku najavu o stanovima, povoljnim kvadratima i velikim projektima slušaš sa oprezom kao čovjek koji je previše puta vidio oglase u kojima “jednosoban stan” znači da se frižider otvara iz kreveta.

Taj podstanar čuo je za projekat Velje brdo, obećanje iz snova, priliku da i on dobije mali komad državne fantastike. U zemlji u kojoj ljudi s prosječnom platom godinama traže stan kao da traže posljednjeg jednoroga na Balkanu, svaki projekat koji obećava “priuštivo stanovanje” zvuči kao otvoren portal za paralelni univerzum. Tamo, vjerovatno, kirija ne jede pola plate, vlasnici stanova ne gledaju na podstanare kao na korisne neprijatelje, a depozit nije veći od emocionalne stabilnosti cijelog domaćinstva.

Velje brdo se, doduše, predstavlja kao ozbiljna stvar: Vlada pompezno govori o početku realizacije projekta i da je interesovanje ogromno, sa više od 15 hiljada prijavljenih.

Ali podstanar u Crnoj Gori nije ciničan zato što uživa u cinizmu, nego zato što ima dobar kalkulator i kad čuje hiljadu eura po kvadratu on ne kaže prosto divno i kad čuje da su podstanari među prioritetnim grupama, on ne osjeti olakšanje, nego dobije tik lijevog oka. Jer zna da u Crnoj Gori između “prioritetne grupe” i “riješenog problema” postoji čitava epska pustolovina, sa pravilnicima, komisijama, tumačenjima, partijskim zavrzlamama i rođakom koji nije urgirao, nego samo pitao.

Za prosječnog podstanara je, dakle, Velje brdo sci-fi japanski animirani film sa elementima slice of life, socijalne drame, jer njegov život izgleda otprilike ovako: plata dođe, kirija ode, a ostane taman toliko da čovjek može da bira između samopoštovanja i dva veća odlaska u market. I onda mu neko kaže: strpi se, dolazi Velje brdo. Podstanar se, naravno, odmah sjeti svega što je u ovoj zemlji “dolazilo” i svih budućnosti koje nikako da dođu. Sjeti se svih istorijskih šansi koje su prvo došle na televiziju, pa se onda izgubile između tendera, studija i izbora.

To je ono podstanarsko prokletstvo: ismijavaš projekat, a onda uveče ipak otvoriš članak i čitaš. Kažeš prijateljima da je to šarena laža, a onda krišom računaš da li bi ti rata možda bila manja od kirije. Govoriš da je to predizborni render sa zelenilom, a onda se uhvatiš kako zamišljaš gdje bi ti stajala polica za knjige. Podstanar je jedino biće koje istovremeno može biti potpuno razočarano i potpuno naivno.

Ono što Velje brdo čini posebno nestvarnim nije samo politički ton kojim se prodaje, nego činjenica da se predstavlja kao gotovo rješenje, iako oko njega vise neka od najosnovnijih pitanja bez kojih nema nijednog stvarnog naselja. Nije dovoljno nacrtati stanove i obećati povoljan kvadrat, ako nije jasno odakle će to naselje dobijati vodu, kako će biti riješeni kanalizacija, saobraćaj, škole, vrtići, ambulante i sve ono bez čega naselje nije naselje. Ako i sami nadležni upozoravaju na ograničenja postojeće infrastrukture i potrebu za dodatnim analizama, onda Velje brdo više liči na urbanističku maštariju nego na ozbiljno planiran prostor za život. Podstanar, koji zna kako izgleda kad ti i najosnovnije u svakodnevici zavisi od tuđe volje i loše organizacije, zato takva obećanja ne sluša kao viziju, nego kao još jednu skupu šarenu lažu.

Tako je Velje brdo projekat dovoljno velik, dovoljno neodređen i dovoljno daleko. Bilo bi nepošteno reći da podstanari ne žele da uspije. Naprotiv. Vjerovatno niko ne želi da uspije više od njih. Ali upravo zato ga gledaju sumnjičavo.

Traže samo jedan dosadan, prizeman, krajnje neromantičan dokaz da će makar jednom u ovoj zemlji budućnost stići prije nove kirije.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7