Oduvijek sam znala da ću jednog dana živjeti u Rimu. Iako mi je više izgledalo kao san, ipak sam to izgovorila pred kolegama s posla, četiri godine prije nego se obistinilo. Sjećam se njihovih osmijeha, jer ko bi povjerovao da život može biti toliko velikodušan. Ali ja sam vjerovala da će me Rim čekati.

U međuvremenu, put me odveo na drugi kontinent, na suprotnu stranu svijeta i okeana –  u Čikago, gdje sam kratko živjela i radila. Moje nepoznavanje italijanskog jezika, djelovalo mi je kao zid koji neću moći preći, iako mi je Italija bila znatno bliža.

Nisam govorila italijanski jezik, znala sam par riječi koje sam zapamtila slušajući italijanske kancone. Razumjela sam srcem.

Neki snovi se ipak ostvaruju

Nikada neću zaboraviti svoj dolazak u Rim. Scena gotovo biblijska. Kretali smo se autoputem Via Casilina, prema “Velikim vratima” grada. A onda, naposlijetku, otkrovenje. Pogled koji mi je oduzeo dah i učinio da srce lupa jače nego ikada. Roma, najveća ljepota mog života, kako je ja zovem. Sve moje želje, svi moji snovi i nade, sastali su se na toj tački, prošlost i budućnost, spojene u savršenoj harmoniji.

Rim mi je dozvolio da ga upoznam, bez žurbe i sa roditeljskim strpljenjem. Polako sam otkrivala njegove najskrivenije kutke, kao dijete koje tek upoznaje svijet. Kada pomislim na nju, jer za mene je uvijek Ona – Velika ljepota, sjetim se divne pjesme Luća Dale, koja majstorski, kako je to samo on poetski znao, prikazuje magičnu i mističnu atmosferu jedne rimske noći, “… é la notte dei miracoli, fai attenzione! Qualcuno nei vicoli di Roma, ha scritto una canzone…” Uske, rimske kaldrme, postaju mjesto gdje se rađaju pjesme i čuda. Svjetlost lampi nježno miluje stari kamen, stvarajući iluziju da su ulice žive. Žamor ljudi iz obližnjih kafića, i zagonetni razgovor pasa koji kao da šapuću o mjesecu koji polako uranja u tamu noći. I miris jasmina, svuda.

Odmah sam razumjela da je za mene Rim mnogo više od cilja, više od odredišta. To je grad u kojem sam studirala život, naučila živjeti i hodati.

Il dolce far niente

 U Rimu, svaki kamenčić je istorija, a vi postajete dio muzejske postave. Kada sam prvi put sjela na neku od mnogobrojnih rimskih terasa, sa kafom pred sobom, i bez nekog posebnog plana, osjetila sam ritam grada. Više od toga, osjetila sam živi organizam grada, uživanje u trenutku bez potrebe da ga definišem.

“Il dolce far niente”, umjetnost kojoj Rim uči sve one koji dolaze sa već pripremljenim idejama i sa previše ciljeva, jer najbolje stvari se dogode onda kada ih ne očekuješ. Il dolce far niente kao stil života koji jednostavno znači – biti u miru sa sobom, biti zadovoljan sobom i svojim životom. Biti prisutan u trenutku i ostaviti iza sebe svu buku svakodnevnog života.

Rim mi je otkrio svoje tajne kroz jednostavne, svakodnevne prizore – miris svježeg kroasana odmah tu iza ugla. Veselo, melodično čavrljanje komšija iz kvarta, uspavana sjenka koja se proteže preko kamena dok sunce zalazi nad Forumom, lagani koraci starog para, koji držeći se za ruke, šetaju uz Tibar kao da nikuda ne žure…

Rim te tjera da usporiš i da osjetiš svaki otkucaj vremena. Ništa nije hitno a sve je beskrajno dragocjeno.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7