Pravna država nije samo ideal na papiru – to je model uređenja u kom zakoni važe jednako za sve, institucije djeluju nezavisno, a građani uživaju jednaka prava i zaštitu. U takvom sistemu, vlast nije iznad zakona, već mu je podređena. Nijedna odluka nije iznad ustava, a odgovornost je univerzalna – ne selektivna.

Osnovni stubovi pravne države su: vladavina prava, nezavisno sudstvo, zakonska predvidivost, odgovornost institucija, zaštita ljudskih prava i jednakost pred zakonom. Zvuči čvrsto i obećavajuće. Međutim, stvarnost u mnogim državama – posebno tranzicionim – pokazuje da je razlika između deklarativnog i stvarnog ogromna.

Ponekad se čini da je izraz „pravna država“ postao samo lijep ukras u govorima političara – fraza koja dobro zvuči, ali sve rjeđe ima stvarnu težinu. Svi se na nju pozivaju, ali rijetko ko zaista vjeruje da je ona – ovdje i sada – moguća. Da li zakoni zaista važe jednako za sve? Ili se sve i dalje svodi na poznanstva, položaj i moć kojom neko formalno ili neformalno raspolaže?

Zakon bi trebalo da bude štit svakom građaninu i mač protiv nepravde – bez obzira na ime, položaj ili društveni status. Ipak, u stvarnosti često vidimo kako isti zakon ima različito lice – jedno za moćne, drugo za obične. I tada se javlja ono neprijatno pitanje koje šapuće negdje iznutra: živimo li mi u pravnoj državi ili u državi gdje je “pravda” rezervisana za povlašćene?

Kod nas, često imamo pravnu formu, ali ne i pravnu suštinu. Zakoni postoje, ali se selektivno primjenjuju. Sudovi funkcionišu, ali ne uvijek nepristrasno. Propisi su na snazi, ali im moćnici često izmiču kroz „rupe“ koje su, slučajno ili ne, ostale nedorečene. A građani sve to vide, osjećaju i, što je najopasnije – navikavaju se.

Koliko puta smo svjedočili da se postupci ubrzavaju ili usporavaju u zavisnosti od toga čije je ime na dokumentu? Da li zakon vrijedi jednako za onog ko podnosi zahtjev na šalteru i za onog ko ima pristup kabinetima? Pravna država ne smije biti lutrija u kojoj rezultat zavisi od poznanstava, položaja ili neformalne moći. Za šta, zapravo, služe zakoni ako se ne primjenjuju? Ako mogu da važe za jedne, a ne važe za druge – da li su to još uvijek zakoni, ili samo ukrasi na papiru?

Ipak, ne treba upasti u zamku da vjerujemo kako je sve izgubljeno – niti da je pravna država ostvariva samo u nekoj imaginarnoj Švajcarskoj ili da tamo teku med i mlijeko. I tamo, kao i u drugim razvijenim sistemima, pravda se suočava sa izazovima. U Švedskoj se vode rasprave o zloupotrebama socijalnog sistema. U Njemačkoj, i pored jake pravne tradicije, povremeno izbijaju afere vezane za politički uticaj na tužilaštva. U SAD, povjerenje u pravosuđe varira od savezne države do savezne države, a pristup pravdi često zavisi od finansijske moći.

Ali razlika je u reakciji: ti sistemi greške ne negiraju – oni ih adresiraju. Afere se procesuiraju. Javnost ima pravo da zna. Mediji imaju ulogu čuvara, a institucije se reformišu. Tamo, propust nije dokaz nemoći sistema – već povod za njegovo jačanje.

Pravna država nije poklon. Ona se ne podrazumijeva. Ona se gradi – zakon po zakon, presuda po presuda, otpor po otpor. I najuređeniji sistemi nisu postali takvi slučajno, već zato što su građani i institucije naučili da pravila vrijede samo ako se dosljedno primjenjuju, a odgovornost samo ako je univerzalna.

U društvu u kojem zakon selektivno važi, gubi se ne samo povjerenje u institucije, već i motivacija da budemo pošteni. Jer čemu poštovati pravila, ako ih ne poštuju svi podjednako? I upravo tu počinje urušavanje – tiho, postepeno, ali sigurno. I onda se nepoštovanje pravila odražava na sve sfere društva, od saobraćaja, preko građevinarstva, pa do same Skupštine.

Da bi se postigla pravna država, odgovornost ne može biti apstraktan pojam rezervisan za tuđe propuste. Svako od nas ima ulogu – da poštuje zakon, ali i da ga traži. Da ne okreće glavu pred nepravdom i da od onih koji obavljaju javne funkcije zahtijeva ono što bi trebalo biti osnova svakog mandata: odgovornost, poštenje i zakonitost. Jer bez pritiska javnosti, odgovornost se lako pretvori u frazu, a funkcija u privilegiju.

Zato je ključno da se stalno pitamo: da li želimo sistem u kojem se pravo traži ili u kojem se pravo dobija po zasluzi, vezi ili funkciji? Ako prihvatimo da je pravna država nedostižna, onda pristajemo da živimo u nepravdi. A ako ne pristajemo – onda svaki građanin, svaki službenik, svaki sudija mora dati doprinos, koliko god mali, da zakon bude zakon, a ne preporuka.

Jer, možda pravna država jeste visoki ideal – ali zaista vrijedan da mu težimo.

Ako želite da prokomentarišete tekst, podijelite svoje misli i/ili iskustvo ili započnemo novu temu – pišite na [email protected] Svaki e-mail će biti pročitan.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7