Još jedan Svjetski dan knjiga, 23. april, prošao je u tišini. Baš sam tada završavala čitanje knjižice Raspakujem svoju biblioteku: Besjeda o kolekcionarstvu njemačkog filozofa, sociologa i književnog kritičara Valtera Benjamina i to je djelo učinilo da se osjetim znatno bolje pošto kod sebe odavno već prepoznajem simptome jedne vrste konzumerizma – knjigošopingholije.

Kad pogledam svoju biblioteku, jasno mi je da imam i sakupljam više knjiga nego što ću realno moći da pročitam u toku života. U japanskom jeziku postoji termin za ovu pojavu – cundoku (tsundoku – 積ん読). Ovaj jezik, inače, ima pravu riječ za skoro svaku moguću pojavu u društvu. Recimo yūgen (幽玄), što otprilike znači “duboko, misteriozno osjećanje ljepote univerzuma”. To mi je jedna od omiljenih.

Izraz cundoku nastao je u Meidži periodu (1868–1912), kao japanski sleng. Danas postoje predlozi da se ova riječ uključi u engleski jezik i u rječnike poput Kolinsovog. To bi bilo baš zgodno.

Francuski književnik Anatol Frans, piše Benjamin, imao je spreman odgovor za sve one koji su se divili njegovoj biblioteci i koji bi potom obavezno postavili pitanje – “i da li ste sve to pročitali gospodine Frans“? On bi im odgovarao – ni desetinu. Da li vi svaki dan ručate iz vašeg sevarskog servisa?

Benjaminova knjiga bila je inspiracija mnogim piscima i spisateljicama. Tako je, recimo, Alberto Mangel napisao Pakujem svoju biblioteku u kojoj je i sam govorio o prirodi odnosa između kolekcionara, čitalaca i knjiga.

Ove knjige i same su dobar izvor preporuka za čitanje, taman za ove praznične dane. U njima ćete naći mnoštvo referenci na razna svjetska književna djela, moći ćete da zavirite u tuđe biblioteke, kao i u istorijat nastanka nekih najpoznatijih književnih dostignuća.

Budući da sam već duže vrijeme svjesna svog problema, mahom sam istraživala koje bi sve knjige mogle o njemu i da mi kažu nešto pametno. Tako sam naišla na Ne nadajte se da ćete se riješiti knjiga, razgovore koje su vodili pisac, profesor i semiolog Umberto Eko i esejista, dramaturg i scenarista Žan – Klod Karijer.

I ovo djelo će učiniti da se osjećate sasvim okej iako još nijeste čitali neka velika književna ostvarenja poput Uliksa, U potrazi za izgubljenim vremenom, ruske klasike… Često mi se dešavalo da neko u mojoj okolini priča o ovim ili nekim drugim “važnim” knjigama sa tolikom samouvjerenošću da me neminovno dovede do bolne spoznaje – o bože, koliko samo toga ja ne znam.

Eko, za razliku od Fransa, nudi čak nekoliko odgovora koje možete da date onome ko prvi put dođe u vaš dom, zastane pred vašom bibliotekom i postavi najpredvidljivije moguće pitanje –

jeste li ih sve pročitali:

1. I više, mnogo više
2. Ne, to su samo knjige koje treba da pročitam do iduće nedjelje
3. Nijesam pročitao/la nijednu od tih knjiga. U protivnom, zašto bih ih čuvao/la?

Ovaj italijanski književni velikan tek je u četrdesetoj godini pročitao Rat i mir. Pročitao je trećinu Biblije i Fineganovog bdijenja, a Mahabbharatu nije uopšte, iako je u svojoj biblioteci imao tri izdanja tog djela, na različitim jezicima. I on se pita: ko je zaista pročitao Hiljadu i jednu noć od prve do posljednje stranice? Kama sutru? Ili Vašar taštine? Pa opet, svi o njima govore i sve o njima znaju. Pravo je pitanje, kaže on, kako smo stekli znanje o tim knjigama.

Tu dolazimo i do još jedne preporuke za čitanje – lucidne knjige profesora književnosti Pjera Bajara Kako govoriti o knjigama koje nijesmo pročitali koja na duhovit način raskrinkava sveznajućeg čitaoca. On je i sam na fakultetu bio u situaciji da studentima govori o nekoj knjizi koju zapravo nije pročitao i tako je došao na ideju da postavi ne pitanje “može li se govoriti o knjigama koje nijesmo pročitali”, jer je odgovor očigledan, već “kako da o njima govorimo”.

I Eko, poput Bajara, smatra da ima više načina da se upoznamo sa knjigama koje nijesmo pročitali. Sigurno je da nijedan od njih dvojice nije želio da podstakne na nečitanje. Oni su zapravo ismijali kvazi i poluintelektualce i elitiste koji se diče svojim “znanjem” i zbog toga mrcvare druge. Pritom, ovi pisci su se kompleksnim temama bavili na tako jednostavan način, bez nekih superkulfenomenalnih riječi kako bi zvučali što pametnije. To mi se posebno dopada.

Vjerujem da su knjižare svakome ko je u riječi cundoku pronašao sebe mnogo više od običnih prodavnica knjiga. One su utočište za čitaoce, prostor za okupljanje istomišljenika i razmjenu mišljenja. U knjižarama može da se džedži, da se natenane pregleda svaki raf, analiziraju noviteti kod izdavača, provjerava prevod knjige, (ne)odobravaju korice. Nikada se ne zna šta možete naći.

Pored knjižara, cundoku umjetnici utjehu nalaze i kod “polovnjaka” – onlajn (rjeđe oflajn) prodavaca koji su u posjedu izdanja knjiga koja se inače teško ili nikako nabavljaju.

Tako sam jednom naišla na roman Jednostavan život koji je napisao japanski nobelovac Kenzaburo Oe i platila sam ga svega jedan euro. Još ne znam šta da mislim o tome. Voljela bih da su knjige besplatne, a opet, voljela bih i da se vrjednuje napisano.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7