U kontekstu najavljenih izmjena Zakona o radu, ideja o uključivanju očeva u porodiljsko odsustvo zvuči progresivno i utemeljena je u ono što zovemo zapadni koncept shvatanja ravnopravnosti. Taj koncept polazi od pretpostavke da će se diskriminacija žena na tržištu rada smanjiti ukoliko se trošak roditeljstva “raspodijeli“ između oba roditelja. To je logika savremene politike rada u neoliberalnim ekonomijama – izjednačiti formalna prava kako bi poslodavac imao manji “rizik“ od zapošljavanja žena reproduktivne dobi.

Međutim, problem nastaje kada se taj model prenosi u društva koja nemaju razvijenu infrastrukturu podrške porodici, dostupne vrtiće, fleksibilno radno vrijeme, snažnu zaštitu trudnica i majki na radu i gomilu drugih stvari, pa se umjesto stvarnog unapređenja ravnopravnosti dobija samo administrativna preraspodjela postojećih, ionako ograničenih prava.

U takvom sistemu politika, koja bi u razvijenim država bila dodatna podrška roditeljima, lako postaje sredstvo za još zloupotreba i ugnjetavanja.

Drugim riječima, iako to navode iz crnogorskog ogranka UNDP-a, majčinstvo nije prepreka. Prepreka je sistem koji već decenijama ne uspijeva da uskladi rad i roditeljstvo, koji nedovoljno ulaže u javnu infrastrukturu brige, koji toleriše diskriminaciju trudnica i majki na tržištu rada i koji odgovornost za demografiju prebacuje gotovo isključivo na žene. Kada takav sistem odluči da “riješi problem“ tako što će ženama uzeti dio vremena namijenjenog oporavku i brizi o novorođenčetu, to nije i ne može biti ravnopravnost.

Nije uopšte sporno da očevi treba da imaju pravo na roditeljsko odsustvo. Naprotiv, društva u kojima su očevi aktivno uključeni imaju zdravije porodice i ravnopravnije odnose. Ali ključna razlika je između uvođenja dodatnog prava za očeve i oduzimanja postojećeg prava majkama.

U feminističkoj ekonomiji odavno je jasno da države često pokušavaju da riješe strukturne probleme simboličkim mjerama koje državu mnogo ne koštaju. Umjesto ulaganja u vrtiće, fleksibilne radne modele, zaštitu trudnica i majki, produžene usluge brige ili poreske olakšice, lakše je promijeniti raspored postojećeg odsustva unutar porodice.

Posebno zabrinjava kada se takva rješenja predstavljaju kao feministička pobjeda. Ako prihvatimo tezu da je majčinstvo prepreka zaposlenju, onda implicitno prihvatamo i da je problem u ženama, a ne u institucijama. Time se briše činjenica da je reproduktivni rad, u koji spadaju trudnoća, porođaj, oporavak, dojenje i briga o bebi, biološki i socijalno nejednako raspoređen i da ravnopravnost ne znači ignorisanje tih razlika, nego njihovo pravedno kompenzovanje.

U japanskom jeziku postoji riječ gaman, koja označava sposobnost da se teška situacija podnese strpljivo i bez prigovora. Često se smatra vrlinom, izdržati, ne žaliti se, prilagoditi se. Ali savremene japanske feministkinje upozoravaju da je upravo taj koncept dugo doprinosio tome da žene ćute o preopterećenosti i neplaćenom radu. I ovdje se od žena očekuje slično: da prihvate manje kao više, da gubitak predstave kao napredak, da se prilagode sistemu koji ne želi da se prilagodi njima.
Najveća ironija je što se sve ovo dešava u društvu koje istovremeno izražava zabrinutost zbog pada nataliteta.

Država koja želi više djece ne bi trebalo da smanjuje podršku ženama nakon porođaja, nego upravo da je povećava. Takva država ne govori da je majčinstvo prepreka, nego uklanja prepreke koje žene imaju zbog majčinstva.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7