Gledam ovu našu stvarnost, pa se pitam – kako smo uopšte došli dovde? Nije da nismo znali. Nije da nismo osjećali da nas vuku za nos. Ali opet smo ćutali. Gledali kroz prste. Nadajući se da je ovo posljednji put. Da će ovi „novi“, „naši“, biti drugačiji. Da će nas spasiti. I svaki put kad tako pomislimo, istorija nas opomene – samo su glumci drugi, scenarij ostaje isti.

Trideset godina trajao je režim koji je sve mogao – osim da nas izvede na put. EU integracije su bile samo prazna forma u govoru, bez sadržaja u djelu. I dok su nas uvjeravali da ćemo biti dio Evrope, mi smo davali sve što imamo onima koji sa ovom zemljom nemaju nikakve emocije. Dali smo resurse, povjerili odluke, uložili nadu – sve, samo da nas neko povede. A oni su vodili – ali ne ka naprijed, već ka dnu. Poslovi su se dijelili kao da je riječ o ličnoj svojini, podobni su postajali bogati, a narod – samo tiha masa koja sluša, šuti i trpi.

I onda dođe 2020. godina. Narod ustade. Zadrhta režim. Promjene zakucaše na vrata. I mi otvorismo – širom. Došli su Zdravkovi apostoli. Sa riječima svetim, sa rukama na srcu. Govorili su o pravdi, o slobodi, o istini. I narod povjerova. Jer narod uvijek hoće da vjeruje. I baš tada, kad su se svi nadali, kada su mislili da je konačno svanulo – počela je nova prevara. Samo sad obučena u narodnu nošnju, umivena u litijama, sa krstom u jednoj i ugovorima u drugoj ruci.

Od dvanaest apostola ostadoše nam dvojica: Jakov – predsjednik po grešci, izdanak trenutka i pritiska. I Milojko – premijer po potrebi, lutka u rukama većih, tu da odglumi i posluša.

Jakov – koga narod nije birao da izda, već da vodi. Jakov koji je, pod pritiskom, kao Juda pred srebrnjacima, predao ono što nije njegovo. Kad je najviše trebalo karaktera, kad je trebalo da kaže „Ne!“ onima koji su mu zveckali, Jakov je poklekao. Kad su mu rekli da mora, on je klimnuo. Kad je narod čekao stav, on je pokazao slabost. I to ne običnu slabost – već onu koja boli više od bilo koje izdaje. Izdaju predsjednika. Predsjednik, taj simbol države, koji ne smije da se savija – savio se kao prut. Jakov nije samo izdao mandat – izdao je ideju, nadu, obraz. I kao Juda, kad je shvatio šta je učinio, bilo je kasno. Samo što Jakov još ne shvata. On misli da je to politika. A nije. To je bruka. To je sramota koja ostaje upisana u istoriju.

A Milojko? Milojko, taj vječiti u drugom planu. Bez harizme, bez vizije, ali sa dovoljno poslušnosti da bude koristan. Dovoljno tih da ne smeta, ali dovoljno blizak da sluša. I tako se pope – ne uz narod, već uz strukture. A sad, kad je zasjeo, postao je simbol svega što smo mislili da više nikad nećemo gledati. Laži o investicijama, prevara o projektima, bajke o „zlatnom dobu“ dok se narod davi u kreditima i zaduženjima.

Milojko je prst do Malog. Zna se kog Malog – onog što kroji sudbinu ne samo Srbije, već i nas, po svojoj mjeri. Milojko je produžena ruka – ili bolje reći – poslušni prst. A narod? Narodu su njih dvojica, zajedno, pokazali SREDNJI. A za sebe – raskoš, moć, stanove, putovanja, skupocjene igračke vlasti. I sve to uz osmijeh pred kamerama i fraze o budućnosti.

A mi? Mi gledamo, opet. Slušamo iste priče, samo od novih glumaca. I još uvijek se nadamo.

Ali, ne vjeruj Danajcima ni kad darove donose.

Jer iza svakog poklona, krije se račun. A ovaj ćemo, opet, platiti mi.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7