Kada posmatramo društvene pojave i događaje koji ispunjavaju našu svakodnevicu čini se ispravnim postaviti pitanje da li smo postali naviknuti na to da stvari funkcionišu kako ne treba?!

Proces navikavanja na neprihvatljivo traje dugo. Nekada pojedinačni slučajevi, koji su označavani kao neuobičajeni, vremenom su postali toliko učestali da više ne uspijevaju izazvati iznenađenje.

Sociologija posmatra čovjeka kao društveno biće, a čovjek danas, premda na raspolaganju ima brojne kanale komunikacije, postaje sve više otuđen. Upravo i u toj otuđenosti, koja je rezultat društvenih okolnosti, uticaja i dinamike, možemo tražiti uzroke, ali i posljedice prećutnog prihvatanja društvenih pojava koje ne smatramo ispravnim. Ovo iz razloga što postepeno gubljenje osjećaja za druge, pojedinca vodi ka lišavanju sposobnosti za kvalitetne i korisne socijalne interakcije.

Kada društvene i moralne, pa i pravne norme počnu da gube svoju funkciju, nastaje stanje dezorijentacije. Jedni ih se još uvijek drže prepoznajući njihovu vrijednost i značaj, drugi ih zanemaruju osjećajući se oslobođenima od stega pravila usljed djelimičnog ili potpunog izostanka društvene sankcije.

Intenzivirani sukobi suprotnih stanovišta o ispravnosti i društveno prihvatljivom i odgovornom ponašanju dovode do narušavanja ravnoteže i društvenog poretka.

Pođimo od neistomišljenika po osnovu identitetskih pitanja koji jedan u drugome ne vide osobu sa jednakim pravima na vlastiti stav, već se u većini slučajeva, po automatizmu, u pogon stavlja govor mržnje. Vođenje devizom “ko nije sa mnom, taj je protiv mene” i održavanje tenzija ne može doprinijeti društvenoj stabilnosti i napretku. Upravo suprotno. Tim prije što je takav narativ prisutan na svim nivoima društvene stvarnosti.

Pronalaženje prečica pri usponu na društvenoj ljestvici je još jedna od dimenzija u kojima se ogleda prethodno pomenuto. Budući da ova pojava nije adekvatno pravno i društveno sankcionisana, ona opstaje, tako da oni kojima su na tom putu otkazale moralne kočnice, svesrdno koriste takvu priliku. Oni drugi, sa drugačijim svjetonazorima, trče maraton sa neizvjesnim ishodom, a nerijetko im je jedini benefit moralna satisfakcija.

Prikaz imamo, pored ostalog, i u odnosu prema broju saobraćajnih nezgoda i nesreća koji je alarmantan. Ipak, ni briga za svoj i tuđi život, a ni zakonske odredbe, nijesu prepreka nepoštovanju saobraćajnih propisa. Postavka stvari je toliko poremećena da se pokušaji ukazivanja na opasnost nerijetko, posebno na društvenim mrežama, od strane značajnog broja pojedinaca tretiraju kao oblik “nepotrebnog moralisanja”.

Pored toga, u današnjici ne samo da je prisutan zabrinjavajući porast stope svih oblika nasilja, nego usljed izostanka, već pomenutog, adekvatnog odgovora kompletne društvene zajednice, postoji opasnost prihvatanja takvog stanja kao sastavnog dijela naše zbilje.

Argumentovano sučeljavanje mišljenja, stavova i pogleda na konkretna pitanja gubi primat pred bržom, a nekima jednostavnijom i dopadljivijom varijantom, vrijeđanja, ismijavanja, pa i fizičkog sukoba.

Šta se smatra prihvatljivim, a šta ne u jednom društvu zavisi od njegovih članica i članova.

Na osnovu posmatranja naše svakodnevice, opravdanom se čini bojazan da se put od reagovanja na neprihvatljivo, preko etape navikavanja, nastavlja dalje u pravcu potpunog prihvatanja.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7