Crna Gora je ušla u novu fazu političke agonije, onu kada svi glume da se nešto suštinski mijenja, dok se u pozadini pažljivo pakuju stari mirisi u nove ambalaže. Promjena vlasti, kažu. Nova era, tvrde. A mi, građani, kao statisti u seriji koja se neprestano reprizira, samo sa drugačijom scenografijom.

Politička scena Crne Gore danas podsjeća na kafansku tuču: svi viču, niko ne zna zašto je počelo, a svi se kunu da je baš onaj drugi kriv. U toj galami, narod ćuti. Jer kad te trideset godina drže u mraku, i prva svjetlost te zaslijepi.

DPS kao partija je izgubila izbore, ali mentalitet DPS-a još sjedi u većini kabineta. To je ona paradigma gdje mijenjaš šahovsku tablu, ali figure su uvijek iste – kralj koji ne zna da je pao, kraljica koja vuče poteze iz sjene, lovci koji prate interese, a pioni se i dalje žrtvuju prvi.

Duh Mila Đukanovića lebdi nad svakom odlukom, kao duh prošlosti koji nikako da se zamonaši. Mnogi se danas kunu da su protiv njega, a juče su jeli iz njegove ruke. Neki čak i viljuškom kojom su se borili za demokratiju.

Nova većina je došla na talasu narodne pobune, vjere u promjene i zamora materijala. I šta smo dobili? Ljude koji uče iz istog priručnika. Samo što ovaj put korupcija ima drugačiji naglasak, a izdaja dolazi umotana u parole o patriotizmu.

Nije problem što su političari dvolični. Problem je što mi imamo dovoljno pamćenja da se sjetimo oba lica.

U zemlji gdje se funkcije dijele kao bombone, a koalicioni sporazumi pišu kao ljubavna pisma u osmom razredu – sve je moguće, osim poštovanja volje naroda. Jer volja naroda je dosadna. Ona ne plaća kampanju.

Dok se EU integracije prodaju kao „projekat“, a borba protiv kriminala kao „prioritet“, prava tema oko koje se svi slažu je: kako manipulisati identitetskim pitanjima. Srbi, Albanci, Bošnjaci, Crnogorci – svi smo mi nekome moneta za potkusurivanje. Što si više svoj, to si manje podoban.

Crna Gora ne zna gdje ide jer je godinama vozio taksista koji nije znao mapu, a sada mu nasljednici voze isti auto – samo su stavili nacionalnu zastavu na retrovizor i krst na volan.

Građanska država danas zvuči kao šifra za ono što niko ne smije izgovoriti naglas: da bi svi građani trebali biti jednaki. Ali jednakost nije isplativa. Od nje se ne grade kampanje, ne kupuju glasovi, ne drže mitinzi. Zato nam prodaju “multietničnost” kao parfem koji treba da prikrije smrad interesa.

Institucije? One su kao stariji brat koji ti obećava da će te zaštititi, a onda prvi pobjegne kad neko podigne ton. Sudstvo spava, tužilaštvo šapuće, a sigurnosne službe su kao duhovi – postoje, ali niko ih nije vidio da nešto konkretno rade osim kad treba nekog prisluškivati bez naloga.

Patriotizam se danas mjeri po Instagram objavama i po tome ko je glasao za koji zakon. Ljubav prema državi ne izražavaš kroz poštovanje zakona i rad u javnom interesu, već kroz to koliko si puta rekao “mi” umjesto “oni”. A “mi” i “oni” mijenjaju značenje svakog mjeseca.

Državni interes više nije ono što koristi građanima, već ono što ne smeta koalicionim partnerima.

Crna Gora ne umire – ona se bori. Ali bitka nije više između vlasti i opozicije, između Srba i Crnogoraca, između Zapada i Istoka. Prava borba je između ljudi koji se sjećaju i onih koji računaju na zaborav.

A mi, koji pamtimo, nećemo više da ćutimo. Jer šutnja u Crnoj Gori nije znak mudrosti – nego rezultat pritiska. A kad pritisak postane nepodnošljiv, i tišina eksplodira.

Ne trebaju nam više vođe. Trebaju nam svjedoci – ljudi koji će javno reći šta se radilo, ko je kriv, i šta se više ne smije ponoviti.

Ako Crna Gora ima budućnost, onda je ona u rukama onih koji su preživjeli prošlost – a nisu je prodali.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7