Japan je država sa najvišim nivoom pismenosti na svijetu, a japanski učenici godinama su u vrhu na najvećem međunarodnom testiranju u oblasti obrazovanja – PISA. Učitelj u Japanu ima poseban ugled u društvu i visoku platu i nosi značku sa carskim pečatom. U Crnoj Gori sve je suprotno – crnogorski đaci kontinuirano ostvaruju jedne od najgorih rezultata na ovom takmičenju, a za to su, sudeći po donosiocima odluka, ali i javnom mnjenju, glavni krivac učitelji i nastavnici.

Neće biti da je tako.

Sve što je pogrešno u našem društvu najbolje se vidjelo u februaru ove godine, kada su prosvjetni radnici u Crnoj Gori, poslije godina i godina ćutanja, konačno započeli štrajk jer su 44. Vlada i resorno ministarstvo, Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija, odlučili da prekrše ranije potpisan Granski kolektivni ugovor i da prosvjetarima isplaćuju umanjene zarade.

Pritisak da do štrajka ne dođe, što od roditelja, što od vlasti, bio je izuzetan. Pa gdje ćemo sa djecom, zar opet nadoknade i onlajn nastava, gdje ste bili svih ovih godina, sad ste našli da štrajkujete, nije etički to što radite, djeca trpe… Zavladala je kakofonija koja je pokazala elementarno nerazumijevanje boljki crnogorskog sistema obrazovanja u čijoj srži leže i svi drugi problemi – korupcija, nepotizam, nacionalne tenzije…

Prosvjetarima u Crnoj Gori je od 2005. godine uskraćeno osnovno ljudsko pravo – pravo na štrajk. Tada otprilike i počinje vrtoglavo urušavanje kvaliteta obrazovanja. Vrlo je jednostavno – ljudi koji ne mogu da se požale na loše odluke, nepravdu i neznanje – ne mogu dobro ni da rade svoj posao. Oduzeto im je da budu ljudi, oni su sužnji, nezadovoljni i beznadežni. Njima se čini da im ne preostaje ništa drugo do da gledaju kako sve ide nizbrdo.

I gledali su, kao i sva crnogorska javnost, kada je više od 500 maturanata u junu prošle godine na eksternom testu iz predmeta Crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost dobilo nula bodova, jer su, prema ocjeni Ispitne komisije, prepisivali. Gledali su kako su đaci i roditelji, ljuti zbog takvog ishoda, protestovali ispred Ministarstva prosvjete koje je potom Ispitnom centru naredilo da Komisija ponovo pregleda i boduje testove. Gledali su i kako je, nakon što je Ispitni centar odbio taj zahtjev, Vlada smijenila direktoricu tog centra i Upravni odbor.

I šta su mogli da zaključe?

Da su najveći problem upravo donosioci odluka i roditelji. Prvi iz razloga što im nije sporno što su na funkcije došli ne zbog znanja i iskustva, već primarno zahvaljujući partijama čiji su odani članovi, a drugi jer podržavaju takav sistem, u kom političari mogu nonšalantno da ponižavaju prosvjetare, a i jer svojoj djeci indirektno govore: DA, U REDU JE VARATI, NEZASLUŽENO SE OKORISTITI I NEKAŽNJENO PROĆI.

Sasvim je logično onda zašto je sve manje interesovanja mnoge djece za učenje, zašto škole mahom doživljavaju isključivo kao obavezu, zašto često na časove dolaze bez osnovnog pribora, ali sa noževima i spremni da maltretiraju druge, zašto prijete, vrijeđaju i napadaju profesore, zašto ne razumiju pročitano, zašto su bahati, nevaspitani i neempatični, zašto…

Ono što nije logično je što je roditeljima najveći problem gdje će sa djecom ako nastavnici štrajkuju. Trebalo bi da im to bude proces nastave i učenja u crnogorskim školama, koji je zastario i usmjeren gotovo isključivo ka nekritičkom usvajanju novih znanja. Trebalo bi da im to bude činjenica što država još nema kvalitativnu, višegodišnju strategiju obrazovanja, niti plan za održive reforme. Trebalo bi da im to bude neporeciva istina – da se djeci dozvoljava da završe škole uvjereni da imaju znanje, koje suštinski nemaju.

Ali nije, zato što svi više vole da se bave posljedicama, nego uzrocima, jer je tako lakše. Tako se na kraju svake školske godine gromoglasno čuju žalopojke kako društvo propada jer se štancuju Luče. Kao da potreba za najboljim ocjenama potiče od nastavnika, a ne od roditelja, nerealnih očekivanja i pritisaka. Takvih tirada, međutim, nema, kada se zapošljavaju ili na mjesta odlučivanja dolaze ljudi sa kupljenim diplomama, kada se najveće državne i kojekakve druge nagrade dodjeljuju najbespogovornijima, a ne najboljima, kada je jedino što te preporučuje za posao pripadnost partiji, kada veće poštovanje uživa onaj koji se snašao, a ne onaj koji je pošten, kada je nepravda toliko očigledna da je letargična.

Nijesu djeca kriva. Krivi su oni činioci zajednice koji ne samo da ne čine ništa da se stvarnost promijeni na bolje, već podstiču loše prakse i uporno ih njeguju. Djeca nemaju od koga da nauče i ne mogu znati za bolje.

Zarada profesora razredne nastave sa 15 godina radnog staža u Crnoj Gori je oko 850 eura, za oko tridesetak eura više od prosječne zarade. Ali nijesu problem samo male zarade. Problem je sveopšti nedostatak poštovanja prema profesiji koja pokreće jedno društvo. I nijedna Vlada koja propagira i nastavlja sa njegovanjem takvih vrijednosti ne može biti progresivna i evropska.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7