Vožnja kroz Podgoricu posljednjih godina sve više liči na psihološki test izdržljivosti, a sve manje na običan put od tačke A do tačke B. Ulice koje su zamišljene za mnogo manji broj vozila pucaju pod pritiskom automobila, nepropisnog parkiranja i besmislenih semafora. Izjutra, kada se grad još razbuđuje, čeka vas kolaps. Na svakih stotinu metara neko naglo koči, neko se “ubacuje“, neko trubi, a neko staje nasred puta da nešto obavi. Ljudi su nervozni, agresivni, svadljivi.

Traka? To je stvar interpretacije. Žmigavac? Potpuno nepotrebno. Pješački prelaz? Šminka za asfalt.

Tu su i biciklisti koje niko ne vidi, jer traka za bicikla ili ne postoji, ili služi za parkiranje. I pješaci, koji se probijaju kao u igrici Frogger.

Urbanistički haos u Podgorici, uzrokovan i neplanskom gradnjom, nedostatkom zelenih površina i arhitektonskom bezličnosti, nije samo estetski problem. On je, sve više, psihološki. Podgorica je grad koji raste bez osjećaja za zajednicu i grad koji stvara izgubljene i nevidiljive ljude.

Planovi? Ako ih i ima, zatvoreni su u fiokama. Strategije? Nijesu ništa drugo do ispisane riječi koje niko ne sprovodi. Ono što se naziva “modernizacijom saobraćajne infrastrukture“ često se svodi na kozmetičke intervencije: maskiranje rupa, izgradnju kružnih tokova tamo gdje semafori već godinama fale, ali, najčešće, na potpuno ignorisanje svakodnevnog gradskog pakla.

Kad problema nema u svijesti vlasti, nema ga ni u budžetu, ni u planiranju, ni u političkim prioritetima.

Brojna istraživanja iz oblasti urbanističke psihologije potvrđuju ono što i sami osjećamo: gradovi utiču na naše mentalno zdravlje. Istraživači sa Univerziteta u Čikagu utvrdili su da ljudi koji žive u previše izgrađenim urbanim sredinama imaju veći rizik od anksioznosti, depresije i hroničnog stresa. Prostorna preopterećenost može izazvati osjećaj klaustrofobije i otuđenosti, naročito kod djece i starijih. Kada se izgubi osjećaj pripadnosti prostoru, gubi se i osjećaj sigurnosti. Dokazano je da nedostatak vizuelnog reda i prirodnih pejzaža smanjuje osjećaj orijentacije i kontrole, dva ključna faktora za psihičku stabilnost.

Istraživanje objavljeno u časopisu Nature još 2011. koje su sproveli doktori Centralnog instituta za mentalno zdravlje u Njemačkoj pokazalo je da ljudi koji žive u gradovima imaju 21 odsto veći rizik od anksioznih poremećaja, 39 odsto veći rizik od depresije i značajno višu aktivaciju amigdale (dijela mozga koji reaguje na stres) u poređenju sa ljudima koji žive u ruralnim sredinama.

Britanska psihološkinja Isabel Hardman, autorka knjige The Natural Health Service, piše da izlaganje prirodi ne samo da smanjuje stres, već i poboljšava pažnju i kreativnost. ,,U gradovima bez zelenih zona, ljudi imaju viši krvni pritisak, nižu toleranciju na frustraciju, slabiju pažnju i veću impulsivnost”, navodi ona.

Psiholog Kolin Elard sa Univerziteta Vaterlo koristi izraz “arhitektonska depresija” da bi opisao efekte urbanističke zapuštenosti. On je dokazao da ljudi koji prolaze kraj monotonih, sivih, beživotnih fasada osjećaju veći nivo stresa i brže gube koncentraciju nego oni koji se kreću kroz živopisna, raznolika i otvorena okruženja.

Sve ovo znači da urbano okruženje bukvalno mijenja način na koji naš mozak procesira stres. Stalno smo u stanju pripravnosti. I kada vozimo, i kada hodamo, i kada stojimo. Grad koji ignoriše ritam ljudske pažnje, potrebu za tišinom, prirodom i redom tako postaje okidač za nesanicu, tjeskobu, iscrpljenost.

Podgorica je danas takav grad, grad koji se odriče svoje prirode i svojih građana i građanki, u ime profita, stanova lošeg kvaliteta i zakona po mjeri investitora.

Zamislite da ne morate da preskačete automobile po trotoaru. Zamislite da imate drvored, prirodni hlad i klupu na svakih sto metara. Zamislite zgrade koje ne zaklanjaju sunce drugim zgradama, gdje vam pogled sa prozora ne podiže pritisak, već vas smiruje.

To nije nemoguća misija, već osnovno ljudsko pravo, pravo na životno okruženje koje podržava mentalno zdravlje.

U Crnoj Gori se o ovome rijetko govori, a urbanizam je često političko oružje, a ne pitanje javnog zdravlja.

Japan, sa skoro 127 miliona ljudi, čije su urbane sredine među najgušće naseljenima na svijetu, u ovom kontekstu je fascinantan kontrast i složen primjer kako se urbanizacija može ublažiti kulturološkim i urbanističkim principima koji čuvaju mentalno zdravlje.

U gusto naseljenim kvartovima u ovoj zemlji postoje prirodni džepovi – mali parkovi, bašte, drvoredi, a čak i stanovi od 20 kvadrata projektovani su tako da sačuvaju osjećaj reda i mira. U japanskoj kulturi vlada snažna etika samokontrole i poštovanja tuđeg prostora. Neće vas u Tokiju probuditi građevinska buka u šest ujutro, niti će neko vikati ispod prozora. Čak je i u metrou tišina. Slušanje glasne muzike ili razgovor telefonom smatraju se nepristojnim.

To je nepisani društveni dogovor: urbanost podrazumijeva odgovornost. I to direktno štiti mentalno zdravlje stanovništva.

Naravno, ni Japan nije savršen. Ima i tamo betonskih lavirinata, skučenih stanova i problema sa pretrpanošću. Samoća i otuđenost veliki su problem. Fenomen hikikomorija, osoba koje su se na ekstreman način povukle iz društva, nastao je upravo u Japanu, dijelom i kao reakcija na snažne pritiske urbanog, kompetitivnog društva.

Dakle, nije dovoljan samo dobar urbanizam, mora postojati i zajednica, kultura njege i međusobne pažnje.

Japan je primjer da urbanizacija ne mora značiti dehumanizaciju, ali samo ako postoji kolektivna svijest, kulturni okvir i odgovorno planiranje.

Zato je važan, ne kao ideal, već kao model za razmišljanje. Kako živjeti zajedno, a ne jedni pored drugih? I šta se sve gubi kada urbanisti i donosioci odluka ne pitaju kako će se ovdje osjećati čovjek?

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7