Kako se u našem narodu kaže: s kim si, takav si. Možemo se praviti da je to samo narodna dosjetka, ali svi duboko u sebi znamo da nosi ozbiljnu istinu.

Okruženje nas oblikuje, i to mnogo više nego što želimo da priznamo.

Ljudi oko nas, norme koje važe, očekivanja koja se projektuju… sve to utiče na to koliko ćemo rasti, koliko ćemo dati i koliko ćemo vjerovati u sebe. Možemo mi govoriti o talentu, karakteru i predispozicijama, ali na kraju, većina nas se prilagođava onome što okruženje traži.

Ako su kriterijumi niski, i mi se spustimo.

Ako su visoki, iznenadimo sebe koliko možemo da izrastemo.

Klasična psihologija to potvrđuje: Albert Bandura je pokazao da učimo posmatrajući druge, a socijalni psiholozi da se i najčvršći među nama prilagođavaju grupnim standardima.

Zato, koliko god nekad zvučalo surovo, tačno je: kada društvo traži malo, mi najčešće i damo malo.

Kad okruženje spušta ljestvicu, mi se saginjemo

Kada živimo u sredini gdje se snalaženje cijeni više od rada, improvizacija više od znanja, prisustvo više od kvaliteta, mi se nehotice uklapamo. Ne zato što nemamo kapacitet, nego zato što je ljudski duh sklon prilagođavanju.

Ako oko nas niko ne traži odgovornost, lako je i nama popustiti.

Ako niko ne postavlja ljestvicu visoko, teško je da je sami sebi podižemo.

Ako i najbolji i najgori prolaze isto, prirodno se pitamo: „Zašto bih se trudio?“

Tako se uspavljuje potencijal!

Tako se gasimo iznutra, polako, gotovo neprimjetno.

I onda se često kaže: „Takav nam je narod.“ A možda bi bilo iskrenije reći: „Takvo nam je okruženje.“

Ipak, rastemo kad raste i sredina oko nas

Isti taj mehanizam prilagođavanja koji nas može povući naniže, može nas i podići.

Kada se nađemo među ljudima koji cijene rad, pristojnost, znanje i profesionalnost, u nama se probudi ono najbolje.

Počnemo da vjerujemo da možemo više. I najčešće, možemo.

Zato nije presudno ko smo „po prirodi“, nego šta se od nas traži.

Ako nam društvo poručuje: „Sve je svejedno“, lako upadnemo u svejedno.

Ako nam društvo kaže: „Očekujemo više“, iznenadimo sebe koliko možemo više.

To je moć zajednice!

Moć standarda!

Moć ljudi koji jedni drugima postaju mjerilo!

Moramo tražiti više od sebe, ali to nije dovoljno

Ne možemo očekivati promjene ako prvo ne pogledamo sebe. Naš trud, naše navike, naša odgovornost, to je polazna tačka. Ali to nije kraj priče.

Moramo tražiti više i od onih koji vode nas. Od političara, rukovodilaca, ljudi koji imaju javnu ulogu i uticaj. Od svih onih čiji primjer stvara atmosferu u kojoj živimo.

Ako oni poručuju da je dovoljno „biti tu“, onda i mi tako počnemo da mislimo.

Ako oni pokazuju ozbiljnost, odgovornost i profesionalnost, onda i mi rastemo uz taj primjer.

Standard se uvijek spušta ili podiže odozgo. A mi ga prihvatamo, htjeli to ili ne.

S kim smo, takvi smo, i zato birajmo šta tražimo jedni od drugih

Ne mijenja se društvo velikim riječima, nego malim standardima koje postavljamo u svakodnevnom životu.

Jer:

– u okruženju koje cijeni rad, i mi radimo bolje;

– u okruženju koje poštuje znanje, i mi učimo više;

– u okruženju koje nagrađuje odgovornost, i mi postajemo odgovorniji;

– u okruženju koje traži profesionalnost, i mi postajemo profesionalniji.

Ako želimo bolje ljude oko sebe, stvarajmo bolje okruženje.

Ako želimo bolje okruženje, birajmo bolje vrijednosti i više zahtjeva, i prema sebi, i prema onima koji nas predstavljaju.

Na kraju, sve se vraća na onu staru: s kim smo, takvi smo.

A možda je vrijeme da odlučimo da budemo, i da postanemo, društvo koje bira najbolje iz sebe.

Ako želite da prokomentarišete tekst, podijelite svoje misli i/ili iskustvo ili započnemo novu temu – pišite na [email protected] Svaki e-mail će biti pročitan.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7