U zemlji gdje su zakoni često mrtvo slovo na papiru, a ekonomski razvoj zavisi više od molitvi nego od strategija, Vlada Crne Gore je odlučila da nas obraduje novim čudom: sedmočasovno radno vrijeme. Na prvi pogled humano, moderno, evropski. Na drugi providno, očajnički i, nadasve, pogrešno tempirano.

Jer, hajde da ne budemo licemjerni i da je ova inicijativa došla iz zemlje sa stabilnim javnim finansijama, dugoročnim ekonomskim planovima i minimalnim brojem ministara koji se bave štetnim ugovorima s Ujedinjenim Arapskim Emiratima  aplaudirali bismo. Ali kada takvu mjeru lansira Vlada koja se u isto vrijeme pokušava da nas ubijedi kako su zakoni potpisani s UAE čist benefit, iako nijedan relevantan pravnik ne može da ih objasni, onda je jasno: ovo nije briga za radnike. Ovo je PR spin. Zadnji as iz rukava političkog kockara.

I nije ovo prvi put. Premijer je već poznat po izjavi da je „Dogovoreno pola milijarde investicija u Pljevlja i 1.000 novih radnih mjesta“. Gdje? Kako? S kim? Niti dokumenta, niti datuma, niti adresa investitora. Samo riječi. Pa dalje: „Investicije iz Japana  milijarde!“ Još samo da se jave Japanci, ako ih neko ikada kontaktira. „Afirmišemo odvojenost vjerskih zajednica od države“  dok patrijarh priča o Crnoj Gori u Moskvi. „Ne treba da propustimo priliku od 35 milijardi od Alabara“  a ugovori pod velom tajne, bez revizije, bez evaluacije. I na kraju, „Nemam srpsko državljanstvo“ i „Ne zanima me politika“  rečenice koje su same sebi demanti, kad dolaze iz usta čovjeka koji je izgradio karijeru na političkom performansu.

Sad da se vratimo.Zamislite vlasnika male pekare u Nikšiću, preduzetnika iz Plava ili frizera sa Zabjela. Kako će oni ispoštovati sedam sati radnog vremena, a da ne dignu ruke od posla? Da zaposle dodatne radnike nema šanse, jer minimalac već guta profit. Da podignu cijene? U zemlji gdje su ljudi na ivici siromaštva, to bi bilo poslovno samoubistvo. A vlada se pravi kao da uvodi skraćeno radno vrijeme u Danskoj, ne u državi čiji je budžet ranjiviji od samopouzdanja nakon još jednog prespavanog ročišta  tužilaštva i sudstva.

I da se razumijemo: ideja nije loša. Evropa je već testirala modele fleksibilnog radnog vremena, ali kroz godine analize, konsultacije sa sindikatima, poslodavcima, i najvažnije  uz postojanje ekonomskih amortizera koji štite male privrednike. Kod nas, sedmočasovno radno vrijeme se nudi kao konačno rješenje problema iscrpljenosti nacije, a zapravo je samo lijek za umornu popularnost Pokreta Evropa sad.

Jer, znaju oni. Znaju da su lokalni izbori jasno pokazali da je momentum nestao. Nema više konferencija sa euforijom, ni Instagram storija sa fanovima. PES pada, ne tiho, već slobodnim padom koji ne može zaustaviti ni sat kraćeg rada, ni tri tone PR kampanja.

Ova vlada ako to još jeste vlada, a ne kolektivni improvizovani kabinet bez kompasa  mora da shvati: radno vrijeme se ne mijenja da biste preživjeli još jednu sedmicu u novinskim naslovima. Mijenja se kada postoji plan, model, ekonomsko opravdanje, kada postoji iskrena želja da se ljudima olakša život, a ne samo da se kupe jeftini politički poeni dok istovremeno potpisujete ugovore koje niko u parlamentu nije vidio, a kamoli građani.

Dok milijarde stižu, ljestvice laži se podižu. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7