(kriminal, maloljetnička delinkvencija, prostitucija, vanbračne veze i djeca, abortusi, magija, mentalne bolesti, serijske ubice, homoseksualnost, narkomanija i bolesti zavisnosti, incest i ostale parafilije itd.)

Kada pričamo o istoriji Jugoslavije – svih, i prve, druge i treće – uglavnom se govori o nacionalizmu, krvavim sukobima među narodima koji su zajedno živjeli. A ako je nešto pozitivnije, onda je to neka folklorna priča, ljubavna sjećanja, putovanja i slično.

Međutim, Jugoslavija, kao i svaka država na svijetu, imala je i svoje druge strane – obično one namijenjene da ih čuju uši što manjeg broja ljudi. Te su se stvari skrivale, a ako bi izašle na površinu, izazivale bi opšti skandal i sramotu, ne samo za dotičnu osobu, nego i za čitavu njenu porodicu.

Jugoslavija je bila država sastavljena od različitih naroda, u kojima su se pojave pobrojane iz naslova vrlo loše gledale. Pojedinci koji bi ih uradili, pošto bi organi reda ili narod saznali za to, bili bi izloženi strogoj fizičkoj, društvenoj, moralnoj, pa i krivičnoj osudi. Ovo je pogotovo dolazilo do izražaja u manjim patrijarhalnim sredinama poput Crne Gore, Sandžaka, Kosova, Šumadije i Hercegovine. Pa da se ukratko osvrnemo na nabrojane pojave i odnos tadašnjih zakonodavstava i okoline prema njima.

Kriminal

Kriminal je oduvijek bio sankcionisan – i u modernim društvima. Samo, nije se sve uvijek isto podvodilo pod ovaj pojam. Uglavnom se radilo o krađi i razbojništvu.

Kriminalci u prvoj Jugoslaviji krili su se po šumama i gorama, odakle su pljačkali i vršili razbojništva. Poznati razbojnici iz toga doba bili su „legendarni“ Čaruga, Gorski car i Ubica dječijeg lica. Narod ih je zvao „gorski tići“. Većina ove družbe završila je na vješalima.

U prvoj Jugoslaviji je postojala i velika trgovina makedonskim opijumom, koji se tridesetih godina legalno izvozio farmaceutskim kućama. Pošto su u to doba često vladale bolesti poput velikog kašlja i tuberkuloze, potrebe za opijatima bile su velike. Dosta opijuma izvozilo se i polulegalnim i ilegalnim putevima, a dio novca završavao je u stvaranju zloglasne NDH.

U drugoj Jugoslaviji kriminalce su uglavnom činili momci iz gradova, siromašnih porodica. Mada nije bilo ozbiljnog kriminala ni većih kriminalnih grupa, određene primitivne organizovane skupine policija je registrovala tek osamdesetih godina.

Pred sam početak rata, nacionalistički pokreti počinju koristiti kriminalce za ostvarivanje svojih ciljeva – nabavku oružja, a u samom ratu i za činjenje masovnih zločina sa svih strana.

Devedesetih, usljed opšte nemaštine, kriminal procvjetava do krajnjih granica. Dogodila su se i brojna ubistva, prvenstveno na beogradskom asfaltu. Poslije rata, i u ostalim državama, kriminal nenormalno raste. Iako su ranije nacionalisti i neki od njih bili počinioci ratnih zločina, što se tiče kriminala – bratstvo i jedinstvo nikada nije bilo jače. Povezali su se sa međunarodnim kriminalnim grupama i širili svoje nezakonite aktivnosti.

Maloljetnička delinkvencija

Sa kriminalom je tijesno povezana maloljetnička delinkvencija kao manje ozbiljan nivo kriminala. U prvoj i drugoj Jugoslaviji, maloljetni delinkventi su uglavnom bila zanemarena djeca, koja su išla od nemila do nedraga, kradući i buntovnički se ponašajući prema surovom svijetu.

Već krajem sedamdesetih i osamdesetih godina povezuju se sa starijim punoljetnim kriminalcima i odrađuju poslove za njih, jer su pogodni zbog svog uzrasta. Danas je ova saradnja kulminirala – stariji maloljetni delinkventi su na nivou nekadašnjih ozbiljnih kriminalaca.

Prostitucija

Prostitucija je jedna od pojava često povezanih sa kriminalom. To je kompleksno društveno pitanje, sa periodima legalizacije i zabrane.

U Kraljevini Jugoslaviji, pa i u Kraljevini Srbiji, prostitucija je bila legalna. Bila je čuvena ulica „crvenih fenjera“ u Beogradu toga doba. U periodu njemačke okupacije, takođe, bila je legalna, a prostitutke su često služile za zabavu njemačkim vojnicima.

U periodu socijalizma dolazi do njene zabrane, ali se nakon jedne afere u Splitu šezdesetih godina prošlog vijeka otkrila veličina ove pojave, gdje su bile uključene brojne djevojke.

Do danas je prostitucija u većini država bivše Jugoslavije zabranjena, ali predstavlja jednu od ozbiljnih grana kriminala – naročito kada je u pitanju seks-trafiking, tj. primoravanje određenih osoba, najčešće iz inostranstva, na prostituciju i držanje istih u neljudskom položaju.

Vanbračne veze i djeca

Vanbračna zajednica u Kraljevini Jugoslaviji bila je uglavnom zabranjena, mada je postojao jedan pravni akt koji joj je išao na ruku.

Prvi akt o vanbračnoj zajednici u Jugoslaviji bio je Zakon o osiguranju radnika iz 1922. godine, gdje je propisano da vanbračna supruga ima pravo na naknadu vanbračnog supruga ako su živjeli godinu dana zajedno i ako se iz te veze rodilo dijete.

Odnos prema vanbračnoj djeci u prvoj Jugoslaviji razlikovao se od oblasti do oblasti. U Srbiji je njihov položaj bio vrlo loš – nijesu imali pravo na nasljeđivanje, a utvrđivanje očinstva bilo je zabranjeno. U Crnoj Gori je bilo dozvoljeno, ali otežano, pa djeca nijesu imala pravo na nasljeđivanje. U ostalim oblastima utvrđivanje očinstva bilo je moguće, a vanbračna djeca su imala pravo na nasljeđivanje majke ili njene porodice.

U Socijalističkoj Jugoslaviji žene dobijaju pravo glasa. Njihov položaj se drastično mijenja, izjednačene su sa muškarcima, pa se i odnos prema vanbračnoj zajednici i djeci mijenja na bolje.

Abortusi

Jedna od čestih pojava koje prate vanbračne zajednice, naročito ako su kratkog trajanja, ali i bračne, jesu abortusi – tj. namjeran prekid trudnoće, uz pristanak ili čak bez pristanka trudnice.

Abortus u Kraljevini Jugoslaviji bio je zabranjen. Ipak, pored svega, dešavao se često. Bogatije dame mogle su sebi priuštiti doktore koji bi im ilegalno uradili intervenciju, ali cijena je bila izuzetno visoka – otprilike kao četiri prosječne tadašnje plate.

Siromašnije žene išle su kod raznih baba ili vračara, koje su se, pored magije, često bavile i vršenjem abortusa. Ponekad bi im neko iz porodice pomagao, često bez znanja muža. A dešavalo se i da žene same izvrše ovaj čin.

Dešavali su se mnogi smrtni slučajevi. U nekim selima bilo je, prema svjedočenjima, mnogo vrlo mladih udovaca – posljedica neadekvatnih, nemedicinskih abortusa.

Pedesetih godina abortus je u komunističkoj Jugoslaviji legalizovan, a Ustavom iz 1974. godine dopunjen je zakonom o planiranju porodice, koji je uključivao i abortus. Jugoslavija je bila jedna od prvih država koje su donijele ovakav zakon.

Ona je, takođe, bila država u kojoj se izvodio ogroman broj ovakvih intervencija – oko trista hiljada godišnje. Ovo je bila jedina medicinska intervencija koja se u komunizmu naplaćivala, osim u slučaju ugroženosti majke.

Magija

Magija je odavnina prisutna u istoriji čovječanstva, pa tako nije zaobišla ni period sve tri Jugoslavije.

U prvoj Jugoslaviji, pod uticajem religije, vješto se skrivalo odlazak kod vračara, vračanje i bavljenje magijom. Ipak, mnogi narodni običaji bili su isprepletani sa magijom, pa su dozvoljavani kao dio folklora.

U doba komunizma dolazi do marginalizacije religije, pa samim tim i magije, kao vjerovanja u natprirodne sile. Međutim, ni tada se demon vračanja nije smirio. Usled straha ljudi da idu u crkvu, da ih neko ne bi vidio, kao i zbog nedostatka sveštenika u pojedinim oblastima, kada bi ih muka natjerala, odlazili su kod ove ili one „babe“ ili čovjeka „koji zna nešto“.

U trećoj Jugoslaviji, usljed ratova i ekonomske krize, dolazi do provale raznih magova, vidovnjaka, ekstrasensa i bioenergetičara, koji gostuju čak i po televizijama. Sve je to dobijalo sličan karakter kao današnji rijaliti programi. Ti ljudi su bili tu da „pogađaju“ narodu i da ih zabavljaju, što su, naravno, dobro naplaćivali.

Mentalne bolesti

Istorijat duševnih, odnosno mentalnih bolesti, nažalost, vrlo je tužan. U srednjem vijeku oboljeli su zatvarani u prostorije sa krajnje nehumanim uslovima, optuživani za vještičarenje i magiju, spaljivani na lomačama i mučeni, ismijavani i progonjeni.

Ovo se uglavnom odnosilo na teške psihičke bolesti, posebno na shizofreniju, koja se u devetnaestom vijeku nazivala dementia praecox. Upravo tada dolazi do drugačijeg pogleda na psihičke bolesti. Krajem devetnaestog i u prvoj polovini dvadesetog vijeka pojavljuju se Frojd, Jung, Adler i Erih From, koji iznose nove teorije o duševnim oboljenjima, drugačije od onih koje su do tada vladale.

Ovakvo shvatanje prenosi se preko Beča, gdje je većina ovih ljudi radila i živjela, i na Srbiju – još prije stvaranja Kraljevine Jugoslavije. Prva psihijatrijska ustanova u Srbiji nastala je u doba Jugoslavije, u pograničnom području Kovinu, i nazvana po istoimenom mjestu.

U Hrvatskoj i Sloveniji ideje Frojda i Junga proširile su se i ranije, jer su te oblasti do tada bile dio Habzburške monarhije.

Ono što je bitno jeste odnos okoline i porodice prema psihijatrijskim bolesnicima, kao i prema njihovim porodicama. Može se reći da se situacija nije zadugo promijenila u patrijarhalnim sredinama poput Crne Gore i Kosova.

Sa porodicama u kojima su se pojavljivale psihičke bolesti izbjegavala se udaja i ženidba. Ovi ljudi, kao i oni sa niskim koeficijentom inteligencije, često su bili predmet podsmijeha. Tragično je bilo kada bi osoba visoko obrazovana oboljela od shizofrenije – umjesto da bude direktor, profesor ili ugledni građanin, postajala bi „klošar“ u velikim gradovima ili „pustinjak“ i „ludak“ u patrijarhalnim sredinama.

Iako je medicina napredovala, odnos okoline prema shizofreničarima nije se mnogo promijenio. I dalje su to možda najranjiviji ljudi, kako u državama bivše Jugoslavije, tako i u čitavom svijetu.

Serijske ubice

Ako ste mislili da serijske ubice nijesu vezane za tlo Balkana, nego samo za američke horor filmove, prevarili ste se.

Jedna od prvih bila je žena – starica Baba Anujka. Od kraja devetnaestog do početka dvadesetog vijeka, zajedno sa svojim saradnicama, počinila je ogroman broj ubistava trovanjem. Uhapšena je 1928. godine, u dobi od devedeset godina, i puštena nakon osam godina zbog starosti.

U službenim podacima spominje se osam serijskih ubica na području bivše Jugoslavije: Anujka Di Pištonja, Miodrag Stolet Trifunović, Vinko Pintarić, Metod Trobec, Silvije Plut, Lazo Radeski, Vlado Taneski i Viktor Karamarkov.

Dakle, ni bivša Jugoslavija nije zaostajala sa serijskim ubicama za ostatkom svijeta, iako je u tome prednjačila Amerika.

Homoseksualnost

Homoseksualnost je tokom istorije mijenjala svoj status u raznim društvima. U antičkim društvima Rimu i Grčkoj bila je manje-više prihvaćena, posebno u staroj Grčkoj, gdje su je čak hvalili istaknuti filozofi.

U istom tom periodu, kod jevrejskog naroda, ovakav vid ponašanja bio je potpuno neprihvatljiv. Sa širenjem hrišćanstva, koje je donijelo moralne norme iz judaizma, a koje su ušle i u krivične zakonike, homoseksualnost je postala jedan od najtežih prestupa. Pored religiozno-moralne, nosila je i krivičnu osudu.

Homoseksualnost je prošla put od „teškog grijeha“ do „psihičke bolesti“. Tek 1973. godine grupa američkih psihijatara skinula ju je sa liste mentalnih oboljenja. Ipak, u mnogim državama, pa i danas, strogo je sankcionisana.

U Kraljevini Jugoslaviji važio je zakon iz devetnaestog vijeka prema kojem su homoseksualci osuđivani na kazne od šest mjeseci do četiri godine zatvora.

Ni u doba komunizma situacija po ovom pitanju nije bila bolja, bar u prvim decenijama. Još tokom partizanske borbe strijeljan je partizan Josip Mardešić, isključivo zbog svoje homoseksualnosti.

U memoarima Milovana Đilasa navodi se razgovor sa Rifatom Burdževićem, koji mu se jednom prilikom požalio na vojnika – dobrog partizana, muslimana, ali homoseksualca. Na pitanje šta da radi s njim, Đilas mu je odgovorio, razmišljajući o spisima Marksa i Engelsa, da ga pusti, jer „od ovog poroka ne pate samo buržoaski dekadenti, nego i proleterski sinovi“.

Jedna od glavnih glasina u Zagrebu tog doba bila je navodna ljubavna veza između Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, pisaca i učesnika NOB-a.

Posebno proganjanje homoseksualaca bilo je između 1948. i šezdesetih godina. Naročito mučno bilo je sprovođenje uhapšenih na Stradun u Dubrovniku, gdje su ih gađali pripadnici partije — tzv. „šetnja srama“. Neka od najmučnijih suđenja odvijala su se u Rijeci, gdje su osuđeni završavali na Golom otoku.

Godine 1977. dolazi do dekriminalizacije homoseksualnosti u pojedinim republikama. Liberalizacija se najviše vidi u umjetnosti, kroz filmove crnog talasa i pop kulturu.

Jugoslavija je bila jedna od prvih komunističkih država, uz Istočnu Njemačku i Čehoslovačku, koja je imala svoj autonomni LGBT pokret — sekciju Magnus pri ŠKUC-u u Ljubljani.

Raspadom Jugoslavije započela je postepena liberalizacija homoseksualnosti u svim bivšim republikama. Krajem osamdesetih pojavila se i prva zvanična trans osoba – Vjeran Miladinović Merlinka. On je, zajedno sa Dejanom Nebrigićem, početkom devedesetih osnovao LGBT pokret u Srbiji. Nažalost, obojica su danas mrtvi.

Narkomanija

Narkomanija nije pojava tako nova kao što se misli. Još sredinom devetnaestog vijeka Srbi su koristili moderne opijate, pa čak i kokain.

U Kraljevini Jugoslaviji, nakon brojnih ratova, narod je bio željan predaha. U takvoj atmosferi javljali su se poroci – blud, alkoholizam i opijati. Već sam ranije pomenuo makedonski opijum, koji je bio kvalitetan i tražen.

U komunističkoj, posleratnoj Jugoslaviji prema drogama je vladao sličan stav kao prema homoseksualnosti – da su to ostaci buržoaske dekadencije. Ipak, pojedini članovi partije krišom su uzimali opijum, morfijum i druge supstance, pa i kokain.

Pojavom hipi pokreta dolazi do zainteresovanosti omladine za droge. U početku su to bili opijum, marihuana i hašiš, da bi krajem sedamdesetih heroin zakucao na vrata SFRJ.

Legenda kaže da se heroin prvi put pojavio na jednoj utakmici u Beogradu, koju su posjetili stranci – mada je to vjerovatno mit. Epidemija heroina poklopila se sa pojavom pank i „nju vejv“ pokreta. Mnoga tadašnja kreativna omladina vrlo brzo se navukla i, zbog neodgovornog uzimanja opijata, tragično završila.

Pisac Vladimir Arsenijević, u romanu U potpalublju, opisuje osamdesete kao doba kada su se gotovo svakodnevno dešavale smrti mladih ljudi od posljedica heroina – za te prilike, kaže, imao je i posebno crno odijelo.

Sa pojavom ratova devedesetih narkomanija je eksplodirala – i u prodaji i u korišćenju. Mnogi ljudi, istraumirani životnim okolnostima, utjehu su tražili u drogama. U bivšoj Jugoslaviji se izuzetno mnogo trošio i alkohol, a veliki broj ljudi bio je pušač.

Incest i parafilije

Incest, ili rodoskrnavljenje, polni je odnos između bliskih srodnika. O ovakvim stvarima govorilo se u velikoj tajnosti – kao što je bilo u sve tri Jugoslavije, tako je i danas.

Do incesta, kao i do polnih odnosa mladih, često je dolazilo pri čuvanju stoke i ovaca. Skriveni u planinskim i šumskim predjelima, mladi su „istraživali“ svoja tijela. Problem je nastajao ako bi se iz incesta začelo dijete. Tada se obično pribjegavalo abortusu – kod „baba“, tetaka ili žena „koje znaju“. Sve je moralo ostati u dubokoj tajnosti.

Osim incesta, mnogi su doživjeli polni život upravo u ovim, seljačkim uslovima. Često su se dešavale identične stvari, a ponekad su ti odnosi završavali i brakovima. Takve stvari su se krile, i svako ko bi potegao temu o braku između bliskih srodnika izazivao bi ljutnju, svađu ili čak tuču. Neke priče se jednostavno nijesu smjele potezati.

Jedan od težih polnih prestupa je pedofilija – odnos odrasle osobe sa prepubertetskim djetetom, istog ili različitog pola. U Jugoslaviji se o ovome nije mnogo govorilo, ali se potajno događalo, često i bez svijesti djece da su žrtve.

Bilo je i drugih parafilija – nezgodnih, u najmanju ruku – poput nekrofilije, tj. odnosa sa mrtvim tijelom. O tome se ćutalo, gotovo kao da nije ni postojalo.

Parafilija česta kod mentalno zaostalih osoba bila je zoofilija – seksualni odnos sa životinjama. O ovome se rijetko govorilo, a i ako bi se saznalo, ćutalo se.

Dešavala su se i ubistva bliskih srodnika, najčešće trovanjem. Već sam pomenuo Babu Anujku, koja je po narudžbi srodnika pravila napitke i učila ih kako da ih daju žrtvi, što je često završavalo smrću.

Česta su bila i čedomorstva – ubistva novorođenčadi, odmah po rođenju, najčešće kako niko ne bi ni znao da je žena bila trudna. Sklonile bi je na neko vrijeme, a kad bi došao porođaj, dijete bi ubile na najmonstruozniji način.

Oprostite ako sam koga sablaznio ovim tekstom, ali mnoge skrivene istine se prećutkuju i zatrpavaju. Bilo bi još mnogo da se priča o raznim stvarima – posebno o porodičnim prokletstvima, najčešće prisutnim u patrijarhalnim sredinama poput Crne Gore.

Balkan, čiji su centar države bivše Jugoslavije, krije mnoge tajne. Osim onih očiglednih pojava poput ratova i nacionalizama, koje zna čitav svijet, postoje i mračne tajne koje se šapatom izgovaraju.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7