Smrt –  tema o kojoj se kod nas svakodnevno govori, ali rijetko otvoreno. Kako se pristupa kraju života, gubitku i prolaznosti, otkriva mnogo o jednom društvu, njegovim vrijednostima i strahovima. Kada uporedimo kulture koje su naizgled različite, ali veoma slične u svojoj složenosti – japansku i balkansku – otkrivamo dva dijametralno suprotna načina na koja se smrt doživljava, izražava i tumači.

Japan je poznat po jedinstvenom odnosu prema prolaznosti, utkanoj u filozofiju wabi-sabi – prihvatanju neizbježne nesavršenosti i prolaznosti svega što postoji. Smrt se ne doživljava kao kraj svega, već kao prelazni trenutak koji je jednako vrijedan pažnje i poštovanja. O tome govori i jedan od najboljih filmova koje sam ikada pogledala, Departures (2008), sjajan japanski film koji prati muzičara koji postaje majstor ceremonije ispraćaja umrlih. Ovaj film priča je o prihvatanju života i smrti kao dijela jedinstvenog kruga.

U japanskoj kulturi, ceremonije ispraćaja, tišina i rituali igraju ključnu ulogu u procesiranju gubitka. Tišina nije praznina, već prostor za refleksiju i zajedništvo. U zen budizmu, koji je duboko uticao na japansko shvatanje smrti, smrt je prirodni nastavak života i time se podstiče uvjerenje da je prihvatanje prolaznosti oslobađajući trenutak.

Nasuprot tome, na Balkanu smrt i kraj često su okruženi tišinom – ne onom koja smiruje, već koja izaziva nelagodu i hrani tabu. Smrt se često prikazuje kao nešto zastrašujuće, tragično i veoma je mistifikovana kroz narative boli i gubitka koji se nerijetko potiskuju.

Za razliku od mnogih kultura gdje je smrt tabu tema, na istoku djeca od najranijeg doba često prisustvuju sahranama i ritualima vezanim za kraj života. To nije nešto što se krije od njih, već se smatra važnim dijelom obrazovanja i prihvatanja prolaznosti.

U Indiji, recimo, već u predškolskom uzrastu, djeca prate kako se članovi porodice i zajednice okupljaju oko pokojnika, kako se pjevaju molitve, pale vatre i obavljaju rituale pročišćenja. Sahrane u indijskoj tradiciji, posebno u hinduizmu, često uključuju kremaciju, koja simbolizuje oslobađanje duše i njen prelazak u novi životni ciklus, odnosno reinkarnaciju. Djeca uče da je tuga prirodan, ali prolazan osjećaj. Prisustvovanje sahranama pomaže im da smrt ne doživljavaju kao nešto strašno ili neprirodno, već kao važan i dostojanstven trenutak u životu zajednice. Ovaj pristup ima dubok uticaj na mentalno zdravlje i emocionalnu otpornost i tako se najmlađi uče sposobnosti da se suoče sa gubitkom bez traumatskih posljedica koje su česte u društvima gdje je smrt “zabranjena tema”.

U našim društvima, pak, o smrti se rijetko razgovara, osim kad neko umre. Čak se i tada govori tiho, uz neminovna folklorna ubjeđenja, sujevjerje i političke narative o “žrtvama“ i “junacima“. Često se o smrti ne govori kao o nečemu prirodnom, već kao o nepravdi, nečemu što treba što prije zaboraviti ili eventualno kao o junaštvu.

Ovakav odnos prema smrti može imati negativne posljedice na mentalno zdravlje i kolektivnu sposobnost procesuiranja tuge. Psiholozi i sociolozi u svijetu godinama upozoravaju na potrebu otvorenijeg razgovora o smrti i tugovanju, kako bi se smanjio osjećaj izolacije i straha koji prati gubitak.

Različiti pristupi smrti oblikuju i šire društvene odnose prema duhovnosti, mentalnom zdravlju i procesu tugovanja. U Japanu, gdje je prihvatanje prolaznosti duboko ukorijenjeno, ljudi imaju rituale i alate koji im pomažu da se suoče sa smrtnim gubitkom. Smatra se da upravo ritualizacija gubitka i priznavanje njegovog mjesta u životnom ciklusu može pomoći u prevazilaženju tuge.

Nasuprot tome, balkanska društva, oblikovana kolektivnim traumama i ratovima, imaju tendenciju da potiskuju osjećanja vezana za smrt ili da im pristupaju kroz složene, ponekad kontradiktorne, rituale koji ne ostavljaju uvijek prostor za emotivno iscjeljenje.

U vremenu ubrzanog života, globalizacije i digitalne povezanosti, suočavanje sa smrću postaje sve više privatni, pa i otuđeni proces. Ipak, iz ovih kultura možemo učiti jedni od drugih: japanski fokus na tišinu, ritual i prihvatanje može nas privoliti da razmislimo o svom odnosu prema kraju – da ga ne gledamo kao kraj svega, već kao jedan od najvažnijih trenutaka našeg života. Doživljaj smrti u balkanskoj kulturi, sa svojom emocionalnom snagom, može nas podsjetiti na to koliko je važno ne zaboraviti bol, ne gušiti tugu, i omogućiti zajednici da bude zajedno u procesu tugovanja.

Razgovor o smrti nije samo razgovor o kraju, već o životu. Možda je upravo dijalog između ovih kultura – jedan od načina da naučimo kako da govorimo o kraju.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7