Kada je Vogue Adria objavio editorijal sa Lepom Brenom, moram priznati da sam na izvjestan način bila zatečena.

Moja prvobitna reakcija je zapravo bila mješavina čuđenja i divljenja vitalnosti žene koja je dostigla vrhunac slave kad sam ja bila sasvim mala djevojčica. Brenin poljubac na koncertu, njen intenzivni crveni ruž za usne i moje tvrdoglavo odbijanje da mi majka umije lice.

Ipak, posmatrajući te intrigantne i provokativne fotografije, jer one to svakako jesu, sjetila sam se svog rimskog profesora, povodom mog doživljaja jednog romana iz ispitnog programa koji mi se nije dopao.

Po riječima mog profesora, profesionalna analiza nekog djela mora prevazići naš subjektivni doživljaj. Stvari nijesu uvijek onakve kakvima se na prvi pogled čine.

Vrlo često, uspjeh drugih ljudi u nama izaziva određeni unutrašnji konflikt (poznat kao kognitivna disonanca). Želimo vjerovati da je uspjeh lako dostižan, ali istovremeno osjećamo nelagodnost jer nas to upućuje na vlastite neostvarene ambicije. Da bismo umanjili taj osjećaj nesklada, jednostavnije je povjerovati u to da uspješni ljudi, nikada nijesu stajali na kiši i mrazu čekajući autobus ili čistili tuđe stanove za novac. Tako održavamo iluziju da je uspjeh privilegija drugih, a ne nešto nama dostižno.

Put kojim se rijetko ide

U duboko intimnoj ispovijesti, Brena se prisjeća svog skromnog porijekla, teškog početka i odluke da više nikada neće kisnuti na autobuskom stajalištu, dok duva košava…

Na samom kraju, trenutak razoružavajuće ranjivosti pri pogledu na uramljenu fotografiju roditelja, figura dive koja čitaocima pokazuje svoju ljudsku stranu, onu stranu koja je čitaocima bliža i dopadljivija. Ručno šiveni kostim od somota sa zlatnim resama koji joj je majka sašila za čuveni koncert na stadionu Vasil Levski i karirani komplet postaju simboli svega što je postigla, a radi se o zaista impresivnoj karijeri i uspjehu koji je prevazišao granice tadašnje Jugoslavije. To što ih je ponovo obukla za snimanje editorijala za Vogue potvrđuje njeno duboko poštovanje prema roditeljima i predstavlja svojevrsan omaž njihovom trudu i podršci koju su joj nesebično pružali tokom karijere, ali i prema onome što je suštinski Fahreta Jahić.

Spremnost da se stane na scenu života u cipelama dva broja manjim i nije neki problem “kada znate zašto i za koga to radite”.

Veliki snovi zahtijevaju velike žrtve, ipak, to je put kojim se rijetko ide dva puta.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7