Već par sedmica sam planirao pisati tekst o pojavi organizacije “Fortis” i šta to znači za naše društvo u cjelini. Međutim, nekako je uvijek nešto drugo bilo hitnije. Što se kaže – “vazda neka muka s nama”. Nije kao da je ova sedmica drugačija, naprotiv, ali ako se bude čekalo na “mirniji” trenutak, ko zna kad će on doći.

Organizacija “Fortis” je udruženje građana, navodno registrovano u Bosni i Hercegovini, koje se bavi istraživanjem i razotkrivanjem osoba sa pedofilskim sklonostima, da se tako, eufemistički izrazimo. Njihova se metoda rada sastoji od praćenja pojedinaca putem društvenih mreža, identifikacije osoba koje iskazuju pedofilske sklonosti, a zatim ulazak u razgovor sa njima pod maskom maloljetnog lica sa ciljem da sagovornik pokaže ne samo nemoralno, već i nezakonito ponašanje. Nakon toga pokušavaju da ugovore “sastanak” sa njim te da ga direktno, licem u lice, upozore, preplaše i javno osramote.

Ova organizacija se u Srbiji i BiH pojavila sredinom prethodne godine i  privukla pažnju javnosti objavama na društvenim mrežama. U poslednjih par mjeseci su na isti način skrenuli pažnju na sebe u Crnoj Gori i može se reći da su njihova djela pozitivno prihvaćena od strane značajnog dijela građana.

Ipak, ova pojava zaslužuje dublju i ozbiljnu analizu. Treba da se zapitamo i kako je do ovoga došlo i zašto je ovo “uzimanje pravde u svoje ruke” nešto na što je društvo spremno pristati? Strah od nepoznatog, strah od toga da su ljudi koje srećemo svakodnevno, naše komšije, naši prijatelji, možda sposobni za tako nešto. Strah koji je dodatno pojačan sveprisutnim i sve teže filtriranim sadržajem na internetu, gdje društvene mreže postaju teren za skrivanje svih vrsta devijacija. Svi smo svjesni da postoji ozbiljan problem, da bi on mogao biti prisutan i u našoj neposrednoj blizini.

Ali postoji još jedan faktor koji hrani ovaj strah – nepovjerenje u institucije. Nepovjerenje u Policiju, tužilaštvo, sudstvo. Uvijek smo izloženi pričama o onima koji su se “izvukli” iz zakonskih okvira, koji su prošli nekažnjeno. Zločinci dobijaju skaredno niske kazne, ako i ikakve. Nekad je za navedeno krivično djelo propisana smiješna kazna a sud je sklon da dodijeli minimum optuženom. Nekad policija ne odradi svoj posao a nekad tužilaštvo. Sve ovo stvara uvjerenje da, kad god saznajemo za neki strašan zločin – pravda – ili neće biti zadovoljena, ili će biti zadovoljena u najslabijoj mogućoj formi. Tako u još većoj mjeri biva produbljen onaj nespokoj o kojem smo već govorili.

Htjeli to da priznamo ili ne, to je naša realnost. Mi se nadamo da živimo u društvu u kojem su nam zagarantovana prava, u kojem je poštovanje zakona nešto normalno, u kojem je “stanje redovno”. Ali ako zagrebemo dublje vidimo da je ta nada prazna i da mi zapravo prilično duboko sumnjamo u naše institucije. Ne očekujemo da će nam biti vraćena ukradena imovina, da će oni koji prestupe protiv nas dobiti zasluženu kaznu, da u suštini postoji pravda. Ne mislim pritom na pojedince koji imaju političku pozadinu, koji su na ovaj ili onaj način privilegovani. Mislim da sumnjamo na pravdu i pošteni proces i kada su svi činioci u njemu “obični građani”.

Takvo nepovjerenje, po kojem Crna Gora nije jedinstvena, ali jeste snažna u njemu, predstavlja plodno tle za organizacije kao što je Fortis. Gladni i žedni pravde, željni nekoga ko će da nam pruži sigurnost, radujemo se onima koji će da dođu glave “lošim momcima”. Zato nije čudno što su se mnogi obradovali Fortisu i njihovim metodama. Samo, to nikako nije dobro. Nije dobro jer prije svega pokazuje slabost postojećeg sistema i apsolutno nepovjerenje koje građani imaju prema njemu. U nekom sistemu koji funkcioniše, za početak, ne postoji potreba za samoorganizovanjem, a ako ona i postoji u nekoj manjoj mjeri, građani nisu oduševljeni takvom pojavom. To što smo ovoliko plodno tle i što su ljudi većinom više nego zadovoljni pojavom Fortisa pokazuje duboko ukorijenjenu sumnju i cinizam prema institucijama države.

Uprkos tome, ako želimo biti odgovorni, ne smijemo se radovati. Ovakve organizacije su uvod u anarhiju, jer ne postoji razlog da se neko drugi takođe samoorganizuje na ovu, ili bilo koju drugu temu. Ako mogu da cvjetaju udruživanja koja za cilj imaju sprovođenje “pravde”, to predstavlja nesumnjiv i veoma brz ulazak u sve veću i veću anarhiju. I iako anarhija po definiciji ne mora biti loša, jer ona samo implicira nepostojanje vlasti a ne i opšti haos, mislim da ne treba biti pretjerano vidovit da bi se zaključilo da bilo kakvo bezvlašće kod nas sigurno mora rezultirati haosom.

U slučaju Fortisa onespokojavajuće djeluje i predigra. Prije nekoliko godina javnost u Srbiji je sa podrškom ispratila početke rada organizacije “Levijatan” koja se navodno bavila zaštitom životinja. Vremenom se pokazalo da je istina daleko mračnija te da se radi o organizovanoj grupi kojoj je zaštita životinja bila izgovor preko kojeg bi sprovodila nasilje nad onima koji nisu mogli da se brane, prevashodno Romima. Ista osoba koja je upravljala Levijatanom je direktno povezana sa Fortisom.

Ali čak i da to nije slučaj, da ne postoji ta predigra, moram opet ponoviti da se radi o pojavi koja treba da nas zabrine. Samo, reakcija nije u tome da se ta organizacija zabrani a njeni članovi pohapse. Naprotiv, ova pojava treba da predstavlja alarm svim državama regiona da postoji ogromno nepovjerenje u institucije koje treba da se bave sprovođenjem zakona. Politička klasa mora da prvo provjeri da li su zakonske uredbe u skladu sa savremenim problemima i u kojoj mjeri su maloljetna lica zaštićena dok krstare internetom. Nakon toga dobro analizirati rad svih organa koji treba da se bave prevencijom ali i kaznenom politikom u društvu. Kada se radi o ovom problemu, moramo imati jasno istaknutu i efikasnu dežurnu liniju kol centra i svega drugog što zahtijeva brzu reakciju. Tek tada, kada institucije ponovo zadobiju povjerenje građana, možemo očekivati minimiziranje ili nestanak organizacija kao što je “Fortis”.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7