Lična odgovornost je često zapostavljen termin kako u pojmovnom, tako i u, onom mnogo važnijem, praktičnom smislu.

Ovoj vrsti odgovornosti osoba se uči počev od perioda rane socijalizacije,  unutar primarne porodice, preko kasnijih socijalnih interakcija. Ukoliko, pak, osoba odrasta uz modele koji upućuju na prihvatljivost negiranja sopstvene i stalno pozivanje na tuđu ili kolektivnu odgovornost, postepeno se urušava vrijednosni sistem i dolazimo do paradoksa koji se ogleda u istovremeno svačijoj, a ničijoj odgovornosti.

U takvom ambijentu, bez jakih i opšteprihvaćenih društvenih i vrijednosnih normi koje bi za produkt imale jačanje lične odgovornosti, dešavaju se i situacije sa najtežim ishodima, i to ponavljajuće.

Svaka vrsta odgovornosti nosi težinu, ali ona koja ima neposredan uticaj na nečijie živote, ipak, najveću.

Lična odgovornost je izabrati svoje zanimanje kroz svjesnost i jasnu procjenu svojih mogućnosti, sposobnosti i ograničenja. Ovo dobija posebni značaj kada se stavi u kontekst humanih profesija.

Greške, npr. službenika i službenica načinjene jer im nije bio dan, u profesionalnom kontekstu su loše i podliježu sankcijama, ipak, postoji mogućnost korekcije revizijom; odluku sudije revidiraće viša instanca; propušteno predavanje biće nadoknađeno; ali za propuste u radu koje, iz ma kojeg razloga, naprave, npr. ljekari, nekada ne postoji prilika da neka viša instanca proces vrati na početnu tačku u cilju ispravljanja greške.

Direktan uticaj na tuđe zdravlje i život u vidu pružanja pomoći ili neadekvatnog obezbjeđivanja iste, podrazumijeva visok nivo percepcije, osviješćenosti i prihvatanja konteksta lične odgovornosti.

Uz brojne primjere humanog i profesionalnog pristupa, svjedočimo, nažalost, i velikom broju slučajeva sa teškim, pa i fatalnim ishodima proizašlim iz utvrđenih propusta, a koji se ne stavljaju na adekvatan način u korelaciju sa ličnom odgovornošću.

Kada se kolektivna odgovornost, usljed stalne upotrebe, toliko odomaći kao pragmatični paravan koji prikriva sve posljedice nedostatka lične odgovornosti,  onda ova druga, u poimanju događaja, gubi značaj, iako suštinski i dalje upravlja dešavanjima. Upravo u tome leži opasnost. Pojedinac/ka pravi greške koje se negativno odražavaju na druge, a ne snosi posljedice, uopšte ili uz odsustvo reciprociteta, jer se krije pod univerzalnim objašnjenjem koje stavlja fokus na kolektivnu odgovornost.

Na ovaj način, bez obzira na težinu ishoda, odgovornost postaje apstraktan pojam, dok su, nasuprot tome,  posljedice veoma konkretne.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7