Koliko god puta da se ponovi, koliko god puta da svjedočimo istoj pojavi — neke se lekcije jednostavno jako teško primaju. Možda „teško“ nije prava riječ. Prava riječ je,  nikako. U političkom životu Crne Gore, lekcija koja se najsporije (ili nikako ne) usvaja jeste ona o principijelnosti. A ona ne da je važna, ona je suštinska. Ona je ključna.

Već danima se govori o relativizaciji antifašizma i antifašističkog nasljeđa u Crnoj Gori. Povod je govor mitropolita Joanikija tokom liturgije u selu Razboj, na Lijevče polju u Republici Srpskoj — mjestu gdje se, krajem rata, odigrala bitka između četničkih jedinica pod komandom Pavla Đurišića i ustaških snaga NDH. O razlozima i obimu same bitke postoje oprečna tumačenja i to je nešto što ćemo ostaviti istoričarima. Najrazložnije djeluje ono istoričara Milana Radanovića, koji je vidi kao kasnije uveličani incident, iskorišćen u svrhu nacionalističke revizije. Jer, sukobi između četnika i ustaša bili su rijetkost, a upravo ta rijetkost je ovoj bici i dala propagandni potencijal. No, to nije tema ovog teksta.

Mitropolit Joanikije je iskoristio liturgiju kako bi govorio o potrebi da se identifikuje svaka žrtva tih, sad već davno prošlih, ratnih sukoba. Osvrnuo se i na položaj Crkve za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, iznio svoje viđenje tadašnjih dešavanja u Crnoj Gori i širom Jugoslavije. Međutim, ono što je privuklo pažnju je dio posvećen četničkim formacijama, s posebnim akcentom na Pavla Đurišića, kojeg je mitropolit nazvao „velikim junakom“ i generalno govorio pohvalno o njemu.

I tu, upravo tu, leži problem. Nakon raspada zajedničke države i ideološkog monopola partije koja je njome vladala, nesumnjivo je da moramo ponovo razgovarati o tome što su nekad bile ideološke “istine”. Izlazak iz crno-bijele slike koju je oblikovala državna propaganda — opravdano ili ne — je neophodan. Ako bi se taj proces vodio iskreno, na zdravim osnovama dijaloga, on bi bio ljekovit, kako za društvo u cjelini, tako i za svakog pojedinačnog aktera, pa i za same institucije. Štaviše, neophodan je i za savremenu ljevicu, koja mora ponovo da izraste iz zdravih temelja — lišenih hipoteka koje je Savez komunista nataložio tokom decenija vlasti.

Problem je što se taj dijalog najčešće svodi upravo na „dijalog“. Kada je riječ o Drugom svjetskom ratu, jasno je da istorija nije izgledala onako kako su je opisivali udžbenici FNRJ i SFRJ, i to danas gotovo niko ne spori. Zato, kada govorimo o ponovnom pogledu na taj period, logično je da se otkriju i zločini partizanskih jedinica, i njihovi pokušaji komunikacije s okupatorom. Logično je da se otvore teme o jamama, o “lijevim skretanjima”, ali i o ljudima koji su se, iz straha, haosa ili zablude, našli u kolaboracionističkim formacijama — ne nužno zato što su bili izdajnici, već zato što rat uništava orijentire, a sudi se prečesto bez nijansi.

Oko jedne stvari bismo, makar načelno, morali da se složimo i da, nadam se, jednom iskreno razgovaramo: da je društvu potrebno objektivno suočavanje s prošlošću, suočavanje sa nasljeđem države nastale iz rata, suočavanje lišeno cinizma kada govorimo o dobrim stranama, i lišeno uljepšavanja kada govorimo o lošim. Međutim, mitropolit Joanikije nije tome doprinio. Naprotiv, napravio je korak unazad, pokazujući da iskren dijalog podjednako opstruiraju i oni koji žele da očuvaju idiličnu sliku Jugoslavije, i oni koji žele da istoriju izvrnu naglavačke.

Jedno je reći da su mnogi ljudi stupili u četničke ili druge formacije vjerujući da rade ispravno, i da nisu svi bili zločinci. Jedno je reći su mnogi nevino stradali od partizanske ruke a nešto potpuno drugo da je Pavle Đurišić veliki heroj. U svjetlu obilja dokumentacije o zločinima njegovih jedinica i njegovoj otvorenoj saradnji s okupatorom, to nije ni korekcija slike, ni otkrivanje zaboravljenih složenosti — to je čista relativizacija. To je najgori oblik revizionizma – onog koji ne pokušava da dođe do ujednačene istine skidajući koprenu ideologije, već da tu koprenu zamijeni drugom u kojoj su sada neki drugi „anđeli“, „dobri momci“, „apsolutni heroji“. A to, nipošto, ne može biti dobro.

Ipak, postoji još jedan aspekt ove priče koji je možda i važniji. Reakcija na mitropolitove riječi je bilo, ali nijedne od njih nije došla sa adresa s kojih bi morale da dođu. Nije bilo reakcija od političkih činilaca na najvišim pozicijama u državi. Istovremeno, ako uzmemo društvo u cjelini, dobar dio građana, zapravo velika većina, je ovo prosto ignorisala. Kako je to moguće? Da li to znači da svi oni dijele mitropolitove stavove? Teško. Ne vjerujem, štaviše, prilično sam siguran da se ne radi o tome.

Da se vratim na priču o principima. U socijalističkoj, pa još i federativnoj, Jugoslaviji postojala je jedna jasno istaknuta ideološka “istina”, međutim, ona je bila principijelna. Taj princip, u ovom slučaju, bio je jasan — kolaboracija s okupatorom bila je zločin, kolaboracija sa okupatorom bila je izdaja. Tačka.

Nije bilo važno da li je saradnja bila „mala“ ili „velika“. Nije bilo važno kojoj su vjeri ili naciji pripadali. Nije bilo važno da li su bili lokalna milicija ili dio zlokobnog režima. Znalo se – to je nedopustivo, i  svako ko je sarađivao s okupatorom, bio je — bukvalno ili figurativno — osuđen. Bez obzira na sve ostalo, tu je sistem bio principijelan.

Danas, u Crnoj Gori, ništa od toga više ne važi. Danas ne postoji jasan princip — postoji samo identitetska matematika. Danas, u zavisnosti sa koje strane se dolazi – političke, nacionalne, ideološke – svako ima svog kolaboranta.

Istoričari, aktivisti, političari — ne govore isto o svakom saradniku okupatora. Za jedne je Osman Rastoder „branio svoje“, pa mu se u Petnjici postavlja tabla. Za druge je Jusuf Čeljaj simbol otpora, pa dobija spomenik u Gusinju, jer je i on “branio svoje”. Za treće je Krsto Popović „viteški duh Crne Gore“, pa mu se u Podgorici slika mural. Za četvrte je onda i Pavle Đurišić „veliki junak“.

Dokle god ne postoji neko sa pravim autoritetom ko će o svim tim imenima govoriti istim jezikom — bez dvostrukih aršina — ne možemo očekivati reakciju javnosti. Jer bez principa, ostaje samo navijanje.

Neprincipijelnost se prepoznaje lako. Relativizacija — još lakše. Svi znaju šta se dešava, zato svi ćute. Jer znaju da bi, ako progovore, morali biti dosljedni. A nisu. Neki reaguju samo kada se pomenu četnici. Drugi se iz petnih žila trude da Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija ispadnu „neshvaćeni“. I tako, u krug. Ako zaista želimo da gradimo društveni konsenzus, moramo početi od jednog jedinog pravila: isti aršin za sve. Antifašizam ne može biti selektivan. Antifašizam ili jeste univerzalan — ili ga nema.

I tu je zapravo otvoren prostor onim pomenutim visokim državnim funkcionerima. Zjapi neiskorišćen. Recimo, predsjednik države bi morao da se principijelno odredi prema svakom obliku kolaboracije. Bez izuzetaka, bez obzira na to čiji je „junak“ u pitanju. Samo tada bi njegova inicijativa oko rehabilitacije zatočenika Golog otoka imala punu moralnu težinu.

Ali to nije moguće dok god ćuti. Dok vaga. Dok procjenjuje šta smije, a šta nipošto ne smije reći. Jer oni koji relativizuju — ne vagaju. Oni ne oklijevaju. Oni jasno kažu ko im je heroj a ko izdajnik, ne jezikom činjenica, već jezikom navijanja za svog kolaboranta, jezikom gdje zločin više nije zločin, već stvar identiteta.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7