Na našem Balkanu je jedno sigurno: da smo izreda nepogrešivo birali pogrešno i da smo svaki put kad se pojavljivao tračak nade nepogrešivo ga brže-bolje gasili. Zašto? Pa, kad svane i kad se sunce popne visoko na nebu, tad sve babaroge i aveti nađu svoje mjesto u mračnim rupama…

A dok oni u mraku broje plijen, na svjetlost dana se iznose dječije koferčine. Djeca nam već s prvom isplovljenom kartom u jednom pravcu uče najtežu lekciju – da se domovina najlakše voli iz daljine, preko Skypa i popodnevnih poruka o tome kako se „tamo negdje lakše diše“.

Zar nije fascinantno s kolikom revnošću ovdašnji sistemi uspijevaju da svaku mladalačku iskru, svaki protest koji miriše na bunt i slobodu, preobučen u lažne nacionalne torove, uguše prije nego što preraste u plamen? Strah ih je mladosti koja ne pita šta si po nacionalnosti, već zašto si mi ukrao budućnost – to je neka nova mladost koja ne pita ko je po naciji Jakov, Šejla, Prija… to je mladost koja zna za ljepotu, mladost čiji su uzori Nole, Dejan, Luka, Zlatan… to je mladost koja gleda u budućnost, koja neće da sa koferima napušta ognjišta, koja ne da da joj se ni srce, ni duša, ni zemlja truju; mladost koja cijeni prošlost, ali gleda u budućnost. Strah ih je generacije koja ne pamti njihove ratove, već samo njihove račune.

I ko bolje od ove naše „generacije između“ – koja ni kriva ni dužna pamti to vrijeme zlo – zna cijenu tog njihovog mraka? Mi nismo rušili, ali smo nosili krhotine; nismo potpisivali ratove, ali smo brojali godine stradanja, gledajući kako nam se život troši u tranzicionom blatu i lažnim obećanjima. Zato valjda i najbolje razumijemo ovu djecu. Mi ih ne učimo mržnji, nego ih gledamo dok se uspravljaju i pitamo se kako smo dozvolili da i njima ostavimo isti onaj zarđali kavez iz kojeg smo jedva izvukli živu glavu.

Jer, dokle god budemo dozvoljavali da nam vječiti trgovci maglom kroje mjeru patriotizma, a lopovi sa diplomama sopstvenih partijskih škola uče šta je moral, omladina će nam bježati tamo gdje se cijeni rad, a ne poslušnost. Studenti u Srbiji i širom Balkana danas ne brane samo svoje indekse; oni brane pravo na normalan život u sopstvenoj kući, dok ovdašnjim „spasiocima nacije“ poručuju ono što najviše mrze da čuju – da je car odavno go, a da su njihove lažne granice i podjele preteške za generaciju koja hoće da živi, a ne da preživljava.

I zato, kad sledeći put svane i sunce ogreje ove naše balkanske vrleti, nemojte hrliti nazad u mrak i zatvarati prozore. Pustite svjetlost da ogoli sve te njihove lažne veličine, jer aveti ionako ne podnose dan. A omladina? Omladina je već odavno upalila svoje baklje – samo je pitanje da li ćemo smogom zatrovani vazduh prepustiti njima da ga čiste ili ćemo konačno smoći snage da im stanemo uz bok.

Zato neka svane i 6. oktobar, i 31. avgust… neka svane tog 26. oktobra i neka ponovo obasja čitavi Balkan, ovog puta sa Avale, ne mržnjom nego nekom novom nadom i ne prošlošću nego budućnošću…

P. S. Ne pitajte me odakle mi pravo. Imam ga bar 50 odsto više nego dežurni dušebrižnici.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7