Postoji misao koja je stara koliko i sama filozofija, da se stvarnost ne ukazuje kao gotova pozornica na kojoj smo slučajno postavljeni, već kao odnos kao mreža među bićima koja se u svakom trenutku iznova tka. Ako je to tačno, onda se svet ne pojavljuje prije nas, niti bez nas, nego upravo u tački u kojoj se naše egzistencije dotaknu. U tom smislu susret nije običan događaj, nego ontološki početak, trenutak u kojem bića potvrđuju svoje postojanje time što se prepoznaju.

Levinas bi rekao da se svet otvara u licu Drugog, dok Buber tvrdi da se Ja ostvaruje tek u odnosu „Ja Ti“. Oba pravca misli vode nas ka istom zaključku a to je da bez Drugog, bez tog jednog neponovljivog trenutka u kojem se dva pogleda ukrste, čovjek ostaje nedovršen koncept, mogućnost bez ostvarenja.

Ali tu u temelju svakog susreta, postoji još jedna dimenzija koju smatram presudnom a to je sudbina. Ne kao puka metafora, nego kao dublji filozofski okvir unutar kojeg se svi naši koraci već negdje nalaze zapisani. Ako je svijet prostor odnosa, onda su ti odnosi, ti čvorovi smisla, unaprijed utkani u tkanje postojanja. Ništa nije slučajno. Svaki susret, pa i onaj koji izgleda kao čista slučajnost, zapravo je tačka koju je sudbina odavno ucrtala.

To ne znači da smo lišeni slobode, naprotiv. Sloboda je način na koji se krećemo kroz ono što nam je zapisano, ali put kojim idemo i ljudi koje na tom putu srećemo su već dio strukture koja nas nadilazi. Sudbina nije ograničenje, već kontekst. Ona je pozornica na kojoj se prema Heraklitovom poimanju, susreću nužnost i mogućnost. A susret je trenutak u kojem se ta dva principa najjasnije prelamaju.

Kada se dvoje ljudi sretnu, ne sretnu se samo njihove sadašnjosti, nego i sve njihove prošlosti, sve njihove mogućnosti i sve njihove budućnosti. Susret je ne samo ontološki početak sveta, već i potvrda onoga što je već moralo biti, unaprijed određena tačka u vremenu koja se ostvaruje tek kada je doživimo.

U tom smislu, svet nije neutralna kulisa, nego živa dramaturgija u kojoj je svaki lik, svaka replika i svaka riječ dio već napisanog teksta. Mi možemo mijenjati ton, interpretaciju, intenzitet ali struktura odnosa, a posebno susreta, ostaje vjerna onome što nazivamo sudbinom.

Stoga rečenica “Sve(t) počinje našim susretom” dobija još dublji sloj. Počinje, da, ali ne iz slučajnosti. Počinje jer tako mora. Počinje jer je već zapisano da će početi. Počinje u skladu s onim što je odavno upisano u tkanje vremena, samo čekajući trenutak da se ostvari kroz nas.

Možda je upravo u tome najveća filozofska ljepota postojanja, da svijet u svojoj složenosti nije rezultat haotičnog slučaja, nego precizno isprepletena mreža susreta koji se moraju dogoditi i koji se kada dođu ukazuju kao početak nečeg što je zapravo oduvijek postojalo.

Svaki susret je predodređen. I baš zato, svaki susret je svet.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7