U srcu grada koji je, kad zatreba, znao biti veći od sebe, postojala je jedna adresa koja je bila drugačija i imala dušu. Tamatua. Nije se ulazilo tamo već se stizalo. Kao na mjesto gdje se ne ide zbog pića, već zbog onoga što počne tek kad čaša dotakne sto: razgovor, neslaganje, plan, nada. Nada o Crnoj Gori. Vlasnik je bio pokojni Rasim Rasko Hadžiahmetović a u lokalu ste mogli vidjeti crnogorske simbole i motive a na vrhu lokala se vijorila crnogorska zastava. U to vrijeme !

U Tamatui su sjedjeli crnogorski intelektualci, oni koji su znali da pero može biti teže od kamena, i da istina, kad se napiše, zna da peče više nego metak. Ali nisu bili sami. Tu su bili i momci oštrih profila i još oštrijih uvjerenja. Žestoki momci  što su grlili nezavisnost kao da im je rođena sestra. Bilo ih je s raznih strana, iz Podgorice, Nikšića, sa primorja. Nisu svi čitali knjige, ali su svi znali stajati uspravno kad se spomene Crna Gora.

I nisu svi dočekali da vide ono za šta su živjeli. Neki su ostali tamo  u vremenu kad se za ideju ginulo u tišini, bez transparenta, bez govora. U onim danima kad je Crna Gora bila manjinska misao, čuvenih nasalomljivih 6,3%. Bilo je to vrijeme kad je „nezavisnost“ bila riječ zbog koje se dobijala šamarčina u kafani, a ne mjesto u kabinetu. Zato je Tamatua bila izuzetak.

Tamatua je bila zaklon za te ljude. I mir i rov. Tamo su ideje bile na ti, a oči pune sjaja, ne zbog svijetla, već zbog vjere. I kad bi se neko digao da kaže: “Neće još dugo”  znao si da govori o državi, ne o kiši.

U Tamatui se nije brojalo koliko ih je, brojala se hrabrost. Nisi morao imati diplomu, ali si morao imati stav. Mogao si biti književnik, mangup, političar, zanatlija  ili šofer, ali nisi smio biti ravnodušan.

Danas, kad slobodu često zamjenjujemo komforom, a istinu lajkom, Tamatua nam fali kao prvi snijeg planini. Fali da nas podsjeti da nezavisnost nije dobijena  već je zaslužena. I da nije stigla sama – neko ju je čekao, neko je za nju ležao, neko je za nju životom platio.

Zato nam danas treba nova Tamatua.

Da se opet okupljamo ne zbog buke, već zbog riječi. Ne zbog alkohola, već zbog smisla.

Treba nam mjesto gdje će se opet sresti pjesnik i bokser, profesor i taksista, devedesete i dvadeset pete  i gdje će se, kao nekad, opet znati: za Crnu Goru se ne živi tiho.

I neka nas bude malo. Zna se da velikim stvarima često prethodi samo nekih šest i po procenata.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7