U konaku manastira Đurđevi stupovi, danas stoji bista Pavla Đurišića, komandanta četničkih formacija iz Drugog svjetskog rata, čovjeka koji je u istorijskim knjigama upisan kao saradnik okupatora i odgovoran za stradanja civila. Ono što je nekada bila privatna inicijativa, premještena je iza crkvenih zidova, kao da će sakralna arhitektura pružiti pravni imunitet jednoj bronzanoj glavi. Paradoksalno, crkvi nikada nije palo na pamet da u isti taj konak postavi bistu mitropolita Amfilohija, koji im je bio duhovni vođa, niti patrijarha Pavla, čiji se lik često koristi kao simbol skromnosti i duhovnosti. Umjesto toga, odlučili su da mjesto čuva bista čovjeka čije ime istorija veže za krvave pohode, kolaboraciju i ratne zločine. Takav izbor mnogo govori – ne samo o prioritetima crkvenih struktura, već i o tome kakvu poruku žele poslati vjernicima i društvu.

Ali, koliko god crkveni zidovi bili debeli, zakoni Crne Gore su jasni i obavezujući. Zakon o spomen-obilježjima izričito zabranjuje podizanje spomenika osobama koje su bile saradnici okupatora ili osuđene za ratne zločine. Član 10 tog zakona ne ostavlja prostor za tumačenje, ovakva spomen-obilježja nijesu dozvoljena. Još preciznije, članovi 27 i 38 propisuju da se sva nezakonito postavljena obilježja moraju ukloniti. Dakle, pravni osnov je čist kao dan.

Problem nastaje kada se bista nađe u crkvi. Tada na scenu stupa Temeljni ugovor između Crne Gore i SPC, koji zabranjuje državnim organima da preduzimaju bezbjednosne mjere u crkvenim prostorima bez saglasnosti crkvenih vlasti – osim u slučaju hitne opasnosti po život i zdravlje ljudi. U praksi, to znači da policija ne može ući u hram i odnijeti bistu bez prethodnog odobrenja sveštenstva.

No, suština se često zaboravlja: Temeljni ugovor ne može derogirati Ustav i zakone Crne Gore. Temeljni ugovor je akt između Vlade i SPC. On nije međunarodni ugovor već ugovor sa jednom vjerskom zajednicom. U pravnom poretku Crne Gore, nijedan takav akt ne može biti iznad Ustava – najvišeg pravnog akta države – niti može derogirati zakone. On može uređivati odnose sa vjerskom zajednicom, ali ne može davati imunitet nezakonitim spomen-obilježjima. Ako bi se prihvatilo suprotno tumačenje, onda bi se iza oltara moglo sakriti sve – od nelegalnih spomenika do oružja – i država ne bi imala nikakvu nadležnost. To bi značilo stvaranje pravnih enklava u kojima zakoni ne važe, što je apsurdno i opasno.

Član 145 Ustava jasno propisuje da je Ustav najviši pravni akt, a svi drugi pravni akti moraju biti u skladu s njim. Ako dođe do sukoba između Temeljnog ugovora i zakona, primjenjuje se Ustav i zakon.

Država, dakle, ima mehanizme. Nadležni organi mogu donijeti rješenje o uklanjanju i ostaviti rok za postupanje. Ako se ono ne sprovede, slijedi prinudno izvršenje – uz mogućnost novčanih kazni i drugih mjera prema pravnim licima. SPC, kao i svaka druga pravna osoba, dužna je da poštuje zakone države u kojoj djeluje. Ne radi se ovdje o ataku na vjeru ili crkvu, nego o pitanju da li je Crna Gora spremna da dosljedno primijeni sopstvene zakone.

Jer ovo nije samo pitanje jedne biste. Ovo je ogledalo pravne države. Ako zakon može da se suspenduje pred jednim kipom u jednoj crkvi, onda se sjutra može suspendovati i pred svakim drugim slučajem gdje politika ili crkveni interesi tako nalažu. Ako država ne ukloni bistu Pavla Đurišića, šalje poruku da je slabija od jedne spomen-ploče, da zakoni vrijede samo na papiru, a ne i u stvarnosti.

Za Crnu Goru, koja želi da gradi evropski identitet i da bude prepoznata kao pravna država, ovo pitanje je simbolički veće od jedne bronzane glave. Riječ je o tome da li se istorijski revizionizam može legalizovati i staviti pod zaštitu oltara. Riječ je o tome da li država ima snage da primijeni sopstvene zakone, čak i kada je suočena sa pritiscima najuticajnije vjerske zajednice.

Na kraju, suština je jednostavna: država ne samo da može, već mora ukloniti bistu Pavla Đurišića kao i bilo koju drugu nezakonito postavljenu. To nije borba protiv crkve, nego odbrana zakona. To nije obračun sa vjerom, nego obračun sa bezakonjem. Ako Crna Gora poklekne pred jednim kipom, kako će onda ikada stati na noge kao pravna i evropska država?

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7